Orhan Jašić [1]

Biljni svijet u Tradiciji muslimana

Sarajevske Sveske br. 47-48 [2]

Od prapovijesti do danas odnos čovjeka i prirodnog okoliša obilježen je njihovom neodvojivošću. Prirodni je okoliš za čovjeka oduvijek bio vrt, raj na Zemlji, a čovjek mu je bio pastir, onaj koji sve imenuje i nad svime bdije.

Ljudski faktor svojim djelovanjem iz stoljeća u stoljeće sve više uništava okolinu koju nastanjuje, o čemu svjedoče nepregledna odlagališta otpadnih tvari, uništene šume, brojna klizišta, krajolici koji se sve više pretvaraju u pješčanu pustinju itd. Okoliš je konstantno ugrožavan zagađivanjem zraka, zemlje i vode, čemu nesumnjivo najviše doprinose, pored prethodno nabrojanih faktora, i velik broj automobila, industrijski dimnjaci i industrijska proizvodnja biljne i animalne hrane. Također, ljudskom akulturacijom i akomodacijom dolazi do smanjenja biološkog diverziteta. Upravo je na taj problem ukazano u devetnaestom stoljeću u znamenitoj poruci indijanskog poglavice Seattlea američkom predsjedniku, koja je krajem dvadesetog stoljeća objavljena u časopisu Islamska misao. Ova poruka, bez obzira na rasprave o njenoj autentičnosti, donosi upečatljiv opis destrukcije biotičke raznovrsnosti u devetnaestom stoljeću, što je danas mnogo izraženije, a sutra će vjerojatno biti još i više. Fascinira bioetički senzibilitet poglavice koji je bio neobrazovan, ali itekako osviješten, kao i njegov poetski opis biocentrične slike svijeta koju su Indijanci štovali i živjeli. Indijanski narodi polazili su od načela da je sve što je živo i sveto. Prema njima, bratstvo i sestrinstvo karakteriziraju odnose svih stvorenja u prirodi, od bizona i drveća, preko voda i planina, do ljudskih bića. U Seattleovoj se poruci narušenu ravnotežu smatra različitom čulnom recepcijom okoliša, gdje su prelijepi prizori trka bizona i leta ptica zamijenjeni beživotnim i hladnim kablovima, a neopisivi miris prirode potisnut je apsolutnom prisutnošću čovjeka (,,zadah ljudskog vonja“). Obraćanje indijanskog poglavice, koje predstavlja svojevrsno apokaliptičko tumačenje skore budućnosti čovječanstva, zapravo odgovara svijesti značajnog dijela čovječanstva, koja je probuđena sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća kada se javnost definitivno uvjerila u pogubnost moderne tehnološke civilizacije.

Iz razloga čija bi detaljnija analiza uvelike premašila okvire ovog rada, zapadnoevropska civilizacija, uslijed vlastite krize duhovnosti, sredinom dvadesetog stoljeća biva fascinirana jednostavnošću i dubinom izraza Indijanaca kojima se u prvome redu transcendencija čovjeka, kao prepoznati izbor iz reda tumačenja čovjeka, kao prepoznati izlaz iz krize, izražava kroz zbilju imanentnosti, drugim riječima u neraskidivom odnosu čovjeka i prirode, punoj manifestacija i ravnoteže, sada uveliko narušene. Ovaj interes, sasvim prirodno, pokazat će muslimanski intelektualci, napose perenijalisti, kao što je Frithjof Schuon (Isa Nurrudin) koji će u indijanskom odnosu prema prirodi prepoznati i obrede obožavanja Boga.

Stablo zauzima znakovito mjesto u mnogim religijskim tradicijama, jer predstavlja sastavnicu šuma, parkova i avlija. Vrt, ono što se na arapskom kaže ğannat, doživljava se kao odraz Raja, te se iz tog razloga i stablo veže za koncept raja. Pojam drveta neodvojiv je od šume, od prašume i prije svega od pojma divljine. Bjesomučno uništavajući divljinu sječom drveća, čovjek destruira domove različitih vrsta životinja i biljaka te hranu koja služi za održavanje života ljudi, domorodačkih plemena. Veza između stabla i vjere očituje se u metafori drveta (stabla) života, čiji su korijeni duboko u Nebesima. Stablo je simbol samoga života, simbol čuda u kojem su nepokretni elementi sunca, kiše i tla uključeni u misterij rasta. Također, ono je simbol odgovornosti jer, prema mišljenju Enesa Karića, u raju su Adam (Adem) i Eva (Havva) iskušani drvetom, komu se njih dvoje nisu smjerali približavati, „a to drvo, za sve drugo, simbolizira princip odgovornosti“.

U Qur'ānu se riječ 'stablo' spominje u različitim značenjima. Prilikom stvaranja svijeta, Bog ga je ukrasio stablima i vrtovima, te ih predao čovjeku na upotrebu. Riječ 'stablo' spominje se dvadeset i šest puta u Qur'ānu, a riječ 'raj', u smislu vrta, oko stotinu četrdeset i šest puta. Ako bi se sakupili svi ayati koji opisuju pojedine dijelove kozmosa i Zemlje, dobile bi se prelijepe slike prirode u kojima se ističu opisi sunca, mjeseca, zemlje, bilja, usjeva, plodova bašta, vrtova, oblaka, kiše, izvora, tekućih rijeka i mora. Zatim slijede prizori dana i noći, tame i svjetla, hladnoće i žege, studeni i toplote, planina i ravnica, biljaka, životinja i čovjeka. Qur’ān govori o mnogim vrstama biljaka, o žitaricama i sjemenju, npr. pšenici, klasju žitarica, o voću, stočnoj hrani i različitim plodovima, o povrću, npr. krastavcima, leći, crvenom luku, itd. Govori se i o palmi, hurmi, grožđu, lotosu, akaciji, ali i o bananama nanizanim grozdovima, smokvi, šipku, maslini, tamariski, tikvi... Zatim tu su stabla i biljke koje su se štovale zavisno od religijske tradicije. Smokva je tako, na primjer, biljka koja ne posjeduje svetost u drevnoj Grčkoj, dok je kod muslimana osobito značajna. Čak i jedno qur'ānsko poglavlje (sura) nosi naziv po ovoj biljci; riječ je o devedeset i petom poglavlju, „Smokva“. O blagoslovljenosti smokve govori i činjenica da se Plemeniti u Časnome Qur'ānu kune: Tako mi smokve i masline (95:1). Osim smokve, u navedenom ayatu spomenuta je i maslina, koja se u Qur'ānu spominje na čak sedam mjesta.

Pojam drveta se dovodi u vezu s vrlinom lijepog govora. Ono se nalazi i u raju, sjajeći znakovitom simbolikom. Naime, drvo predstavlja hlad rajski; kao izvor hrane drvo je biljka koja ima svoje mjesto i u ğannatu. Stablo, također, predstavlja dom životinjski, a primjer takovrsnog domišta je pčelinji dom.

Nasuprot rajskom drveću, postoji i druga strana, a to je drveće iz pakla poznato kao Zekkum. Muslimani vjeruju da će Zekkum biti hrana stanovnicima Pakla (Ğahannam). Konstitutivna Tradicija poznaje i sljedeće vrste drveća: blagoslovljeno drvo masline, Sidra al-Muntahā (lotosovo drvo), te drvo koje je Allah zabranio Adamu (Šağara al-ẖuld wa al-Mulk). Zaštita cjelokupnog okoliša, od voća i povrća do sveg ostalog raslinja, naglašena je Konstitutivnom tradicijom. Na osnovu života Božjeg Poslanika poznato je da je Blagoslovljeni poslanik zabranio da se tokom ratnih pohoda uništavaju prirodni resursi, tj. palme, voće i drugo bilje.

Drvo je u ekološkoj arhitekturi i građevinarstvu bilo najčešće tradicionalno gradivno sredstvo tijekom izgradnje džamija u Bosni i Hercegovini. Nažalost, zbog „postmodernih“ trendova, u sakralnoj se arhitekturi počinje se sve više očitovati kič i upotreba suvremenih te potiskivanje tradicionalnih građevinskih materijala. No, i dalje se po Bosni mogu vidjeti drvene džamije ispred kojih se redovito nalaze i veće zelene površine (džamijska dvorišta, haremi), uz koje su još prisutne i česme sa vodom. Današnji ,,slobodni teritorij“ (oranice, livade, nerijetko i blagorodna i zelena dvorišta) biva destruiran čovjekovim djelovanjem koje uništava zeleni ambijent.

Jedan od praktičnih primjera takovrsne etičke metamorfoze – na mikroplanu, u oblasti arhitekture i građevinarstva – pokazuje se u nestajanju dvorišta (avlija). Destrukcija dvorišta se osobito događa nakon posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, gdje žitelji bosanskih gradova, ali i manjih mjesta, postojeće zelene površine ispred svojih domova pretvaraju u betonirana ili pak asfaltirana parkirna mjesta. Slično se zbiva s parkovima i drugim zelenim površinama, što je osobito primjetno u Sarajevu. Možda su posljednja obrana pred takovrsnom destrukcijom okoliša muslimanska groblja (mezarja). Uočljivo je da se na većini zelenih površina Sarajeva koje se nazivaju parkovima nalaze nišani (nadgrobni spomenici) iz vremena osmanske uprave Bosnom i Hercegovinom. Vjerojatno bi destruktivna mašinerija rušila i te površine, no u tome ih sprečava sakralnost spomenutog tla i štovanje umrlih.

Proces destrukcije muslimanske duhovnosti umnogome je ubrzan ideologijom neoliberalizma, koja ostavlja dubok trag među muslimanima, što se jednim dijelom odražava i u sakralnoj arhitekturi – džamijama i mesdžidima – prilagođenoj opustošenom okolišu u kojem obitava suvremeni čovjek. Također, razvoj gradova utjecao je na plodno tlo, smanjenje broja oranica i uništenje ogromnog šumskog bogatstva.

Biljni svijet, svojim obilatim darovima, zadovoljava brojne potrebe, podjednako materijalne i duhovne. Na više mjesta u Qur'ānu izlaže se važnost bilja za čovjeka, njegovu prehranu, grijanje i odjeću, te se čovjek poziva da obilno, ali i ispravno koristi ove božanske darove, udovoljavajući svojim potrebama.

U dimenziji odnosa prema okolišnom blagu u povijesti muslimanske kulture i civilizacije Abū Bakr zauzima posebno mjesto. U bioetičkom diskursu vezanom za ekološka pitanja često se pripovijeda o vremenu halife Abū Bakra (632.-634.), jer je vojskama izdao izričitu naredbu o nedopustivosti skrnavljenja okolišnog blaga, naročito uništavanja stabala. Nije to bilo jedino njegovo naređenje te vrste. Naime, naglasio je da vojska ne smije činiti zlo djeci, ženama, starcima, nemoćnima, ali je posebno zabranio uništavanje drveća, usjeva, kao i ubijanje životinja.

Muslimani vjeruju da sveto i svjetovno predstavljaju nerazdvojivu cjelinu, te pri tome i zelene površine smatraju svetima, a u tome se ogleda i stanje duhovnosti i religioznosti vjernika.

Stoga je čest slučaj da moderna religiozna zdanja svojom arhitekturom više nalikuju magacinima, hangarima, garažama i brodovima negoli mjestima čovjekovog obredoslovnog odnosa prema svetom. Arhitektura je i odraz materijalnih mogućnosti, ali ona, prije svega, reflektira unutrašnje stanje graditelja, njegova duhovna stanja i potrebe. Može se postaviti pitanje: da li je riječ o teocentrizmu ili antropocentrizmu? Jer čovjek načinom i stilom gradnje pokazuje zapravo stanje svoje duše.

Nasuprot ovim destruktivnim fenomenima u arhitekturi, nalazi se jedan oblik religiozne obredne prakse muslimana Balkana, ali i cjelokupnog svijeta, a to je muslimansko klanjanje na musalama. Riječ je o otvorenim molitvenim prostorima na zelenim površinama, najčešće livadama, na kojima se u povijesti muslimana Bosne i Hercegovine redovito obavljala molitva dva bajrama. U blizini musala često su se nalazile česme ili bunari, koji su služili za obredno pranje, ali i za druge svrhe. Na taj je način prisutna simbioza vode, zraka i zemlje.

Osviještenost i poštivanje prirode, te fasciniranost njenim ljepotama pokazivali su i 'alim – religiozni učenjaci klasičnog perioda povijesti muslimanske kulture i civilizacije poput al-Ġazālija (1058.-1111.). Poznato je da al-Ġazālī, dok govori o ljubavi prema ljepoti, piše o zadovoljstvu prouzročenom pogledom na livadu, tekuću, žubornu vodu, kao i svježe voće. Srednjovjekovni ezoterik al-Ġazālī spominje i Vjerovjesnikovu naklonost k zelenilu i vodotocima, te tvrdi da pogled na cvijeće, cvat i ptice uvijek donosi radost čovjeku zdravog duha. Imajući sve rečeno u vidu, može se zaključiti da su danas društva s većinskim muslimanskim stanovništvom žrtve degradacije u oblasti zaštite okoliša, iako brojne muslimanske zemlje i institucije imaju dostupne resurse da na najefikasniji način potaknu pozitivno razmišljanje i promjenu u toj sferi.

Još jedan oblik praktične religiozne brige prema okolišu u muslimanskoj kulturi i civilizaciji je ḥimā, što znači „zaštićeno mjesto“, a odnosi se na površinu predviđenu za očuvanje polja, šuma, močvara i divljači s posebnim propisima o ispaši, rezanju stabala i korištenju voda. Drugi korelativan pojam ḥimi je ḥarām, što predstavlja neokrnjenu površinu, i to je također zaštićeno područje, gdje je korištenje resursa strogo kontrolirano, obično oko gradova i sela. Ḥarām se koristi za zaštitu vode, slivova i rijeka. Ḥimā je usko povezana s posebnim okolišnim obilježjima područja. Tu se mogu primijeniti mnogi oblici propisa za ispašu i zaštitu pojedinih stabala poput smreke. Svetišta (ḥimā) se može oformiti na temelju religioznog prava, zarad zaštite biljnog i životinjskog svijeta, kao i za osiguranje ispaše životinja koje se rabe za javne potrebe. Prvotne ḥima ili ḥarām zone imale su ulogu zaštite izvora vode od zagađenja i zloupotrebe. Zaštićeni prostor unutar muslimanskih društava predstavljaju dva harema (ḥaramayn), Makka i Madīna. Riječ je o dva najsvetija grada muslimana, u kojima su stabla i životinje zaštićeni: ne smiju se sjeći stabla, niti životinje ubijati. U karakteru navedenih područja odražava se nesumnjivo biocentrična dimenzija, s izrazitim osjećajem za životinjski, ali i biljni svijet.

Posebno mjesto u bioetičkom diskursu vezanom za odnos prema okolišu imaju slike raja i pakla. Naime, ğannat ili Raj je u Qur'ānu opisan kao mjesto s rijekama, koje je u potpunosti zeleno i životno. U povijesti, muslimanski vladari, od muslimanske Španjolske do Perzije, nastojali su oživjeti slike raja u formi dvorskih vrtova, gradeći vodoskoke, bazene i fontane. Vrtovi Alhambre u Granadi ili kompleks Bagh-e-Tarikhi u Iranu svjedoče o pokušaju oponašanja raja na Zemlji. Navedena zdanja su građena oko vodenih površina i fontana koje su bile suptilno satkane u plan prelijepih vrtova, tako kombinirajući vodu i ljepotu prirodnog okoliša da bi se ispunila ljudska duša vjerom, radošću i srećom. Inače, kada se u Qur'ānu spominje raj, opisuje se kao mjesto kroz koje će rijeke teći, u njima će vječno boraviti (3:15).

Na osamdeset i pet mjesta u Qur'ānu spominje se voda. Riječ je o supstanci koja se najviše spominje u Svetoj Knjizi muslimana. Voda je stvorena prije nego što su stvorene životinje, te je u muslimanskoj Konstitutivnoj tradiciji voda s biotičkog motrišta izuzetno cijenjena i predstavlja blagoslovljeni dar Božji. Voda u Konstitutivnoj i Interperativnoj tradiciji zauzima znakovito simboličko, ali i praktično mjesto. Ezoterik Rūmī predstavlja vodu kao anđela. Žubor vode umiruje, a filozofi poput Ibn Rušda (Averroesa) i Ibn Ṭufayla su u srednjovjekovonoj muslimanskoj Španjolskoj pored šadrvana ispisivali svoja filozofska djela. Odnos prema vodi očituje se i u izgradnji mnogobrojnih hamama (javnih kupatila), česama, šadrvana. Ostaci takovrsne kulture mogu se pronaći i danas u Bosni i Hercegovini, npr. u Sarajevu, gdje se može vidjeti šadrvan u haremu Gazi Husrev-begove i mnogih drugih džamija. Nažalost, u današnje vrijeme hamami više ne postoje, a česme se uglavnom izgrađuju pored kuća.

Postoji i aspekti razumijevanja vode kao sile koja kažnjava. Naime, voda je bila razarajuća snaga u vrijeme Nūḥovog (Noinog) potopa. Na Drugom svijetu uzavrela/kipuća voda će biti jedino piće stanovnika Pakla.

Sljedeći element, koji ima posebno mjesto u Konstitutivnoj i Interpretativnoj tradiciji jest vatra. Vatra u ovom slučaju predstavlja kaznu i način provođenja pravde na Drugom svijetu. Navedeni pojam ima važno značenje u filozofskoj i teološkoj interpretativnoj tradiciji. Primjerice, vatra spada u temeljna četiri načela predsokratovskih grčkih filozofa, zajedno sa zrakom, zemljom i vodom. Vatra je, također, dio prikaza apokaliptičkog stanja, raspadanja, užarenosti. No, s druge strane, vatra predstavlja i ogrjev te ima svoje pozitivno značenje, pa i religiozno fundiranje.

Za naš kontekst važan je element i zrak koji muslimani vezuju uz vjetar. Izuzetno je važno i zanimljivo napomenuti da se u jednom ayatu navodi da čovjek biva uništen sa četiri tradicionalna elementa: zrakom (vjetar), vatrom (munja, koja je vatrena energija), vodom (potop) i zemljom (potres). Ne treba izjednačiti četiri tradicionalna elementa sa spojevima elemenata modernog periodnog sustava elemenata, već ih treba motriti kao suptilna četiri načela fizičkog stanja (plin, energiju, tekućinu i materiju), čime se naravno najsavršenije simbolizira naša okolina (tj. zrak, vatra, voda i zemlja, od kojih se cjelokupna priroda sastoji). Drugim riječima, čovjek će biti uništen svime što je u prirodi, jer on narušava ravnotežu svega u prirodi.

Drevni elementi posjeduju nesumnjivo i bioetički značaj. Zemlja je, bioetički reflektirano, vrlo važan supstrat, te je duboko ukorijenjena u muslimanskoj Tradiciji. Posebno mjesto u praksi muslimana zauzima kultiviranje zemljišta.

Ugrožavanjem tla, zraka i voda ne biva ugrožen samo čovjek nego i druga ne-ljudska bića koja egzistiraju na Zemlji. Veza između biljaka, životinja i čovjeka ogleda se, i za muslimane, u njihovoj komplementarnosti.