Milazim Krasniqi [1]

Odabrana poezija - Milazim Krasniqi

Sarajevske Sveske br. 41-42 [2]

preveo sa albanskog Qazim Muja

ČIJI JE OVAJ OPAO LIST

Ovaj opao list ovdje u blatu
što je počeo trunuti
kao tijelo koje se guši
čiji je mogao biti
šljivin ili jabukov
kruškin ili trešnjin
koje su toliko pomiješane
kao na nebu oblaci svih mora
ovdje u mojoj bašti

Bez obzira čiji je mogao biti
Ovdje je značajan
zbog života koji se gasi
i ostavlja nas u blatu
ako ga nijesmo razumjeli
zašto nam je darivan
i od koga

ZAŠTO LETI LIST

Pred mojim mutnim očima
od lagane magle i od razljućenog vjetra
koji odnekud dolazi i uznemirava vazduh
leti jedan požutjeli list
kao otkinut iz lovorovog vijenca
jedne isječene glave

Zašto leti ovaj list
Kao golub zastrašen
Od pucnja

Može li taj list sam
Letjeti tako sa puno hrabrosti
Ne strepeći od oluje
što nadolazi kao sjenka
il̕ je i on nerazdvojni dio
ove kombinovane ljepote
u hiljadu boja i emocija
ovog poremećenog popodneva
koga ne bi mogao nikada otkriti
da nije leteo ovaj list ovako
potrešen
ispred mojih od divote
zamagljenih očiju

ZAŠTO SE KAMENJE KOTRLJA

Od dubokog sna stijene
kada se neočekivano odvaja kamen
i spusti se nizbrdo kotrljajući se
biva veličanstven
u njegovom fatalnom padu
pruža nam novi dokaz
onoga što osjećamo i kada nijesmo svjesni
koliko je treskav strah
Od Boga Svjetova
I u čvrstoći kamena

KUDA IDE OVA PČELA

Čim napusti cvijet
uputi se ka nepoznatom
vrtoglavom lakoćom
i izgubi se iz mog pogleda
kao lijepo saznanje
prepolovljeno od straha
stvarnosti koje ne razumije

Ali i maštanja
Nalik na snove
su realan život
U svijetu i vremenu različitom
u isto vrijeme
onako kao što je i pčela
misterija i dokaz
u isto vrijeme

Ona nestala iz mog pogleda
Nastavlja let
Srećna što zna sve što treba da zna
O nepoznatom što je čeka
I koja bolje od svih izvršava
naredbu Božiju
Nalik na anđele

ŠTA JE RIJEČ

Riječ je
tvrda materija koja nas dotiče svojom oštrinom
pretvorena u smisao
ili je ideja
koja nam odvlači pamet uzanim stazama
kuda se naše tijelo ne može probijati

Ona je staza kojom sada idemo
Nehajni
Ili staza koja nas vodi u budućnost
Koja nas zbunjena čeka

Da nije predodžba beskrajnog života
Kojem se htjeli ne htjeli približavamo
Ili san što nam se prikaže iz prošlosti
Od koje se udaljavamo

Šta je riječ
ako ne sve ovo zajedno

DA LI SU USPOMENE KAO PARČE MAGNETA

Jedno dijete zamagljenog pogleda
Gleda kako se smanjuju polja
Kako se urušavaju brda
Kako se smanjuje potok
Vuče me za rukav
I pokušava da mi objasni
Da to nije njegova krivica
Već je to bila pobunjena ideja
Koja nikog ne pita
ni za šta

Sada se brinem
Odakle hrabrost ovom djetetu
Da me uhvati za rukav
I da me primorava da slušam
Njegovo dosadno opravdanje
Zašto mu se svidjela tamo neka djevojka

ČIJE SU OVE KAPI KIŠE

Ove sitne kapi kiše
Koje mi padaju na dlan
Bistre kao radosne suze
Odakle su došle do mene
Iz kog okeana su isparavale
I iz koje su visine padale
Toliko drage i nepovređene

Na kraju krajeva ko ih je pravio
Da budu izvor života
Za mrtvu zemlju
I žedne ljude

Ko drugi može praviti ovakva čuda
Da kapi kiše padaju
Sa hiljade metara visine
Neozlijeđene

Osim Onoga koji je sve stvorio.

ZAŠTO JE AVDIJINA SESTRA NESREĆNICA

Iako nije prekinula
vezanje na pola
kada je čula
kobni pucanj
Iako nije patila onakvim bolom
Koji rasplače i drvlje i kamenje
Ona je opet realna
Kao mramorna statua
Unakažena od podmuklih kandži

Ona je utjelovljena u hiljade sestara
na sve strane našega svijeta
koje su život smračili
u duboka naricanja
što dušu izjedaju

Ali je nesrećnija od Antigone
Avdijina sestra
Jer se kreće po našem sjećanju
kao panj po mutnoj vodi
ne našavši pravu utjehu
ni u propasti Vranjine

I same vile se plaše
Njene žalosti
Obuzete zaboravom

ZAŠTO SE SUŽAVAJU GRUDI

Kad ti se sužavaju grudi
Kao levak od plastelina u snažnoj ruci
I ubode te igla nevidljiva
Negdje blizu dna
Dok vazduh počinje sahnuti
u sobi i u čitavom svemiru
Jer alveoli u plućima plaču
kao izgladnjela djeca
Nemoj gubiti nadu
Kao utopljenik u mutnoj vodi
Već slušaj pažljivo tvoje srce
Kako isprazni ljutnju
Za nešto što si kao tajnu krio
Za nešto što si joj ukrao
Dugo vremena
Kad je uzelo stvar u svoje ruke
Ili će ti grudi raširiti
Ili će puknuti

ZAŠTO SE VRAĆA KAMEN?

Jedna zlatovrana sleti na kruškinu granu
I ispruži kljun
Kao da odlaže nešto u vazduhu

Na istoj grani stajala je jedna zlatovrana
I prije pedeset godina
S ispruženim kljunom
Hoće da odloži nešto u vazduhu
Dok joj kamen kojim je gađah
Ne pogodi tek otvoreno krilo

Nakon pola vijeka
Dok tu stoji jedna druga zlatovrana
Onaj kamen se vrati prema meni
I pogodi me u lice
Kao gorka uspomena

Zašto pogodi nedužnu zlatovranu
Kada se odmarala
Na kruškinoj grani
Nakon poletanja kao jasan znak
Savršenstva

KO TE TAMO ŠALJE

Kada budeš krenuo
Pusti ispred sebe lijepu riječ
Kao mjesec što pušta svijetlost
Koja traži pomoć
Od Gospoda njenog

I kreni za njom
Koracima koji pažljivo gaze
Jer zemlja po kojoj gaze
drugom pripada

I gledaj naprijed
Očima koje su tvoje
Ali poklon

I pažljivo slušaj
Bezbrojne glasove
Svijeta koji te okružuje
I koji je za te nastao
Ali te i gleda

I pozdravi mirom
Mir unutar tebe
I mir izvan sebe
Oslobođenog od straha

I kada budeš stigao tamo gdje te čekaju
Kaži im ko ti je pomagao
Da stigneš kod onih
Inače upropastićeš put
Ali još gore sebe

DA LI JE ISTORIJA KAO SNIJEG KOJI I SE TOPI

Danas u snijegu koji se preda mnom vidi
Dokle ti pogled doseže
Bijeli i meki i treperavi
Kao fatamorgana pod sunčevim zracima
Uspijevah da pročitam u jednom trenu sve svjetske rukopise
Sve Sumerske Egipatske Hetitske rukopise
Feničanske Kineske Grčke i svakojake
Pretvorene u jednom jedinom jeziku
Kojim govore svi oni koji razumiju
Jezik svemira
Čiji smo djelić
Zajedno sa svim pahuljama ovoga snijega

Koje mogu biti dugovječnije od nas
Što kroz njih hodamo sa puno sigurnosti
Mada ispred naših očiju se tope