Branimir Donat [1]

DRUŠTVO KNJIŽEVNIKA - KNJIŽEVNIČKA DRUŠTVA

Sarajevske Sveske br. 01 [2]

Ima mnogo nepotrebnih stvari, a ipak one uporno postoje i dalje. Ima takvih koje se gledane iz neke perspektive čine posve nepotrebnim, a ipak promijeni li se motrište, počinje se pomaljati ipak i neka jasnija svrha njihova postojanja.
Stoga nije nimalo neobično ako ove dvije mogućnosti povežemo s i razlozima postojanja DRUŠTVA KNJIŽEVNIKA.
Teško je naći prave motive pa i razloge daljeg postojanja postojećih, u stvari nekadašnjih republičkih društava književnika, koja su u Jugoslaviji bila četrdeset i nešto godina asocirana u Savez književnika Jugoslavije, no činjenica da se tradicija tek djelomice modificirana ipak nastavlja mora se uvažiti.
Gledano očima prakse i stvarnih iskustava, tadašnji Savez književnika Jugoslavije u prvom je redu bilo tijelo koje je služilo koordinaciji rada republičkih društava.
Što tako nije uvijek bilo i u praksi nećemo sada raspravljati, jer se bavimo projekcijama, a ne analizom nečeg prošlog.
Raspadom Jugoslavije postojeća društva su se gotovo bezbolno preobrazila ostajući slična sebi samima.
Književnici novouspostavljenih država koje su naslijedila postojeći organizacioni model i nastavila su samozadovoljno polastoljetnu praksu modela preuzetog iz Sovjetskog saveza.
Pitanje buduće sudbine tih društava je nejasnije ako se pouzdano zna da su u njima započeti mnogi procesi koji nisu logično dovodili u pitanje samo postojanje Saveza književnika Jugoslavije nego su mnogo radikalnije postavili pitanje smisla daljeg postojanja Jugoslavije same.
I tako, dok su prava pitanja o smislu postojanja bivše državne zajednice, odnosno Saveza postavljana upravo u tadašnjem Društvu književnika Hrvatske ili pak u Društvu slovenskih pisateljev, raspadom Jugoslavije, iako je mnogo toga ostalo neriješeno, razlozi ustrojstva književničkih organizacija nisu se suviše prilagodila novonastaloj situaciji. Razloga je mnogo, a jedan je (osim mentaliteta) način njihova financiranja.
Društva su se i nadalje ponašala kao paradržavne organizacije ne samo zato jer su ostala distributeri sredstava koja primaju od države nego i zato jer i pritom brižno osluškuju što se govori gore i da li se mogu nasli dalje osluškuju što se govori "gore" kako bi lakše predvidjeli želje financijera.
Hrvatsko društvo književnika funkcioniralo je dobro kao recidiv bivšeg Saveza sve tamo do 1995. Centralizirano i okupljajući oko sebe doista pisce koji su ranijih godina svojom djelatnošću pokazivali razumijevanje i stvarnu angažiranost u ratnoj situaciji zbog mnogih razloga poslije tog datuma previdjeli su nužnost demokracije i mehanizme s kojima se ona ostvaruje.
U to sam vrijeme izrazito jasno zagovarao ideju da Društvo u svojoj biti mora postati staleška organizacija, u čijem se središtu nalaze pitanja koja su sindikalne naravi.
Ti prijedlozi nisu prihvaćeni jer je vlast tada, a i danas smat nekoliko pojedinaca "politički" korumpirati nego osigurati neke instrumente koji će omogućivati uspostavu slobodnih fondova ili tome slično.
Nekoliko hrvatskih pisaca koji su bili tijekom ovih godina narodni zastupnici u Saboru nikada nisu ni zucnuli o potrebi i mogućnostima jednog drugačijeg ustroja ne samo književničke organizacije nego i položaja intelektualnih radnika.
Ovdje nije riječ o klasičnoj "izdaji intelektualaca" nego o brižno njegovanoj praksi po kojoj se sustav nacionalnih vrijednosti uspostavlja negdje drugdje, ali svakako izvan javnosti.