Elvedin Nezirović

ODABRANA POEZIJA- ELVEDIN NEZIROVIĆ

Sarajevske Sveske br. 19/20

DŽENNET

One noći kada su mi rekli da je poginuo, mislila sam: poludiću.
Čupala sam kose, razmišljala da se bacim sa prozora,
da izletim pred snajper, jer šta će meni bolan život
bez mog Ahme, mislila sam.

Otkako je preselio, alarahmetelejle, shvatila sam da od
praznog kreveta nema tužnijega mjesta na svijetu.
A moj krevet još miriše na njega
kao da je tu, skutren u te male, beznačajne
stvari iz kojih me gleda: u drveni čibuk, u četku za brijanje, u sat
koji je dobio od Hepoka za dvadeset godina radnog staža.
Katkad se uhvatim kako pričam sa svim tim stvarima
što mjere vrijeme otkad ga nema.

Otkako je preselio, nikuda ne idem. Ulica je puna vojnika
a ja u svakom tražim svoga Ahmu. Kada ugledam nekog
ko mu je nalik, stegne me u prsima, pa se rasplačem
nasred čaršije. Onda ga začujem, negdje u sebi,
kako srdito grmi: ne valja to moja Bibo, šta će reć svijet,
ako ti je do plakanja – doma! Pa tamo plači do mile volje.

Preselio je, evo treća godina, a ja mu stalno čujem glas.
Čujem ga na vratima, kako zastane i nakašlje se,
pa onda opet nestane u tišini stubišta.
Čujem ga noću kako, kroz pljusak poljubaca
kojima me obasipa, govori:
nisu me ubili Bibo,
ta znaš, bona, da ja ni u džennet ne bi pošo bez tebe.

LJETO

ljeto je slikar
nadnesen
nad svoje platno
prstiju umrljanih
bojama grada.

ljeto je majka
u bašti, zatrpana
osmjesima raspuklih
lubenica.

ljeto je doba
kad su mi oteli oca.

doba kad čujem glasove

Onih

koji su umrli za ovaj grad.

Pjesma je objavljena u zbirci radova učesnika manifestacije „Novosarajevski književni susreti“ pod nazivom „Kad progovori tišina“, 2007.

SUNCE NIJAGARINIH VODOPADA

Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.

Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:

poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.

Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.

Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.

Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.

USUD

Zovem se Ragib i nekad sam bio klesar. Već Tri Hiljade Devet
Stotina Šezdeset i Četvrti dan sam, evo, nakaza i bogalj,
crkavam u vlastitom tijelu i po rukama one
što se potajno od mene zgraža – moje žene, Vasvije.
Mina mi posječe noge i iskasapi tijelo
pa sam ćorav u jedno oko i, k tome još, nijem.

Zovem se Ragib i rijetko izlazim iz svoje sobe. Odavno je
zgasla moja žeđ za ljudima. Staro pero sa sedefnim
poklopcem, jedina je moja veza sa ostalim svijetom.
Njime govorim i razlučujem se od mrtve tišine stvari
i zidova. Njime bivam ono što mi je od Boga

uskraćeno da budem – insan. Ime mi je Ragib,
onaj na čijem je prozoru jutros uveho cvijet.
Oko još jednom imam al suza nemam da ga
zalijem: presaho bunar u meni, pa mi dato
da patim a zabranjeno da plačem.

Jes, zovem se Ragib i o meni ste čuli ako ste nekad prošli
sokakom. Ne umijem da govorim pa zapisujem ono što mi
kroz usta ne more izać. Ne idem nigdje i ne pokazujem se
nikom. Tako moja muka biva manja jer je ne dotiču drugi.

Zovem se Ragib i otkako sam bogalj nisam usnuo –
ne bojim se zaspati već se bojim probuditi. I tako
vazda – jedno oko u ovaj drugo u Onaj gleda svijet!

Zovem se Ragib. Onaj kojeg je jučer prevarila žena.
U ratu sam ostao bez nogu, ali su mi zato u miru izrasli
rogovi. Ne pitaj me jer ne znam koji mi je Usud veći.

Zovem se Ragib. Klesar sam koji od ruku
kleše riječi. Riječi od kamena.

DISNEYLAND

Na svom lošem engleskom, pokušavam jednom
turisti objasniti ulogu ulice Alekse Šantića

Kao pravi stranac, on ne razumije šta se ovdje dogodilo.
Za njega je Mostar balkanski Disneyland – veselo
klikće svojim Olimpusom i okularom lovi izmasakriranu
arhitekturu grada.

Rat je jebeni užas, zaključio je najzad moj prosijedi
evropski prijatelj, valjda inspirisan slikom globalne
destrukcije.
Shvatam koliko se njegovo poimanje rata
razlikuje od mog:
u iskopini granate on je vidio sigurnost
svijeta iz kojeg dolazi –

ja, još krhku, samoniklu,
Vlat trave.

BAJAM

Na dan kad se rodio moj
otac, djed je u avliji
posadio bajam. Uzeo je ašov
i iskopao rupu u travnjaku.

Potom je u nju stavio mladicu
bajama i zatrpao je.
Za maloga, rekao je, nek bude
postojan i čvrst kao
ovaj bajam.

U ratu smo mu najprije
sasjekli grane. Njegovo koščato drvo
dugo nas je grijalo.

Onda je, od debla,
stolar Fahro načinio tabut
one noći kad je ubilo oca.

Rat je stao, kao kiša.
Od bajama je ostala samo sjenka.

LJUDI I KNJIGE

U ratu,
vrednotu pisane riječi određuje njena fizička
dimenzija – kvalitet papira na kojoj je pisana.

Moj komšija Ferid, jutros je
iz kuće nekog profesora klavira,
donio naramak sabranih Voltaireovih djela.

I? pitam ga u podrumu.
Dobar, dobar, odgovara,
gori, brate, ko lud.

RANE

Živim,
u ulici oštrih
rubova.

Sam,
sa ranama.

INTERMEZZO

sunce u snijegu
čisti
krvavi bajonet, preko

odleđenog potoka zima
vuče iskidana crijeva

Idu li jeleni u raj? pita
Jomu, mrveći
istruhlim kutnjacima
srneći but

dok vjetar lomi
kosti stabala i u daljini
gori
selo nečiji Dom

SPONTANOST

volim tu spontanost,
kada ti za večerom
sa bedara sklizne
rub haljine

ili, kada pod stolom,
u nekom kafiću,
zamijetim
tvoja gola koljena

volim kada ti u snu
kao riba iz mreže
dojka
isklizne iz grudnjaka

volim te trenutke
u kojima bivam
nepravedno počašćen
mrvicama tvoje ljepote

JA , PJESNIK

28. 2. 1993. u 19.34
prestao sam pisati.

odlučio sam da više nikada
ne napišem niti jednu jedinu
riječ (neka me pamte po
tišini moje sobe!)

a onda je u neboder
preko puta roknula
maljutka, prslo je
i posljednje staklo
u kući

na ulici
pod gromadama rasparčanih
zidova,
prepoznah sebe,

pjesnika.