Dragana Tripković

ODABRANA POEZIJA- DRAGANA TRIPKOVIĆ

Sarajevske Sveske br. 25/26

KONJI NA ASFALTU

Meni je dovoljno paklo cigareta
i pola rezervoara goriva.
Onda mogu da odem daleko
od svjetala grada,
prečicama koje mnogo ne znače.

Mogu da pustim neke stvari stare
da one voze mjesto mene.

Nove ljubavi mojih starih ljubavnika
tada će postati još gore. Prave prljave kučke,
koje me potpuno mrze.

Vozim i sve to,
čekam sopstveni trijumf bez borbe.
Odgovor.
Mantru nas ostavljenih.

A kad krenem nazad prema gradu,
padaće kiša.

Sasvim je dobro
što se sada vraćam.

Blizu kuće, na posljednjem bulevaru,
dočekaće me konji.
Njih dva-tri ciganska kljuseta.
Oni me uvjek gledaju hladno.

Tako su dirljivi
konji na asfaltu.

××××

Ljudi dolaze sa svih strana,
nudeći tijela toplom bogu.
Na svoja lica stavljaju puter
i čekaju da se pretvori u ulje.
Ne kupaju se,
ne šišaju,
nit’ briju.
U ritualnim danima
mijenjaju novac za smeće
i lako povraćanje.
Jedni drugima skidaju kožu
i posipaju se solju.
Iskreno vrijeme stavljaju između čula za stid,
da im posluži u trenucima smijeha.
Turisti.

MI SE NIKADA NEĆEMO UMORITI OD PUTOVANJA

Pogledom u nebo danas
možemo vidjeti samo airbuss.

Za ono što se dolje dešava -
neophodan je stomak.

Prije bilo kakvog početka
treba uzeti za ozbiljno
da u odsustvu
stanuje Biće.

Obično petkom uveče, nabacani dekor
vulgarno zove na bis.
Predugo stajanje zahtijeva
pravilnu...
Liniju oslonca, koju ometa numera,
tek počela, a nepovratno tužna.
Blijeda mladost je onanijski
snažna.

Ovdje više ni kiša ne traje dugo,
osim u nepristupačnim djelovima
slabo naseljene zemlje.
Prazne godine ne označavaju
čak ni sopstvenu ništavnost.

Tako je prividno jasno!

Ne može se govoriti u množini o
nama, proizvođačima jedinstva zla.
Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja,
nikad nećemo biti ispraćani -
a uvijek ćemo odmarati naša stopala.

Sve mi liči na kompromis.

05. 11. 2007.

VJEŠTINA

Postojalo je nešto veoma vrijedno,
što se izgubilo vremenom.
Vještina, koja je nekad nekome bila potrebna.
Delikatni poremećaj svijesti,
Zato što je samo istorija bolesti
kontinuitet.
Stvarnost je ono što se ne vidi i ne čuje.
Ta, loša metafora dozvoljava da sve može biti
zapisano.
A kako zna biti degutantno ono što može biti zapisano...
Kao opterećenost tradicijom,
kao stijena neka.

I ako se pitaš postoji li ljubav,
odmahnuću glavom u određenom pravcu.
Misao je nespremna u obilju konstrukcija,
visokih čeličnih ograda.

I nije sve riječ,
i nije sve pjesma.
Kao što sve ne može biti odjeća.
Kao što sve se ne može znati.

***

Na obalama, na kojima nijesu dokovi,
(Thomase, mi jedva da pristaništa imamo)
Na tim našim obalama, čekao se znak.

Jedino tu su bile važne istine mudraca,
i nevažne njihove gluposti.

Kako simbol može da bude licemjeran,
kao paranoični pijesak i omeđeni horizont, iza kojeg
sigurno nema mnogo svijeta.
Bar ne onog koji već ne poznaješ,
i koji nijesi odsanjao nekom vještinom.

U svakoj od tih počasti uma, bezmjerna je
bilo koja vrijednost.
Baš je dobro što stvari nestaju,
jer mogu ponovo biti otkrivene.
To je jedina besmrtnost.
U ništenju i ponovnom stvaranju.

***

Na put kad kreneš,
ne onaj za Itaku,
nego neki drugi, tu po periferiji,
budi svjestan koliko je stara zemlja po kojoj
prosipaš svoje bezvrijedne korake.

Ako misliš da ćeš se snaći jer imaš u sebi gen,
sjeti se da je svaki kosmopolita
ubijen prije nego je izustio tu riječ.

I nemoj misliti da te išta čuva,
zato što vještinu moraš steći sam.

Ne znam ja mnogo više od tebe,
jer kad počnem ovako intimno
da ti se obraćam, tek onda me čekaju
neistine.

I ja čekam kao ti, i ne znam
kao svi.

***

Na kraju se uvijek čuju ptice.
Šarene, vesele, ptice iz egzotičnih predjela.
Zavisi što je kome egzotično.

Na kraju je riječ nebitna, zato što je forma,
more je tu nešto sasvim drugo,
i prisutno je samo vrijeme.

Čini se da ptice ustvari pjevaju
o nečemu čega malo imaju.

O čemu ćeš pjevati ti?