Jovanka Stojčinović-Nikolić

NASUPROT SVOM OGLEDALU

Sarajevske Sveske br. 41-42

GALERIJA MOJIH UNUTRAŠNJIH SLIKA

Prvo kiša i lišće jesenje Snjegovi i snažne lavine
Potom svjetlost koja će preživjeti svoju starost...

U mojoj unutrašnjosti galerijski raspoređene slike
Jedna pored druge Odavale su utisak uređene Kraljevske palate
I objašnjavale izgled moje duše
Koji se mogao opisati u svakom pogodnom trenutku

Kustos je do kraja bio oprezan...
Hodao ispod prozora najkraćim putem vraćajući se
Do vrata koja su širom bila otvorena

(Sa zidova hiljadu je pogleda na jednoga)

U oku mu sva unutrašnjost moga vrta
Cijela šuma drveta sa platna Popalo lišće
Zaostale travke pod snijegom Ulica
Djelimično osunčana ptičijim
I mojim plućnim krilima

A ptice lete kao što se leti

Ispod ogledalca u kojem se ne vidi Ptičije zamaranje
Kad se sretnu s oblacima Nadgornjaće ih krilima

Tamo iza brijega neko će spasiti vrijeme

U moje će tijelo slike godišnjih doba kao u Galeriju

U mnoštvu sličnih svaka će svoje mjesto prepoznati

VODA U DODIRU SA SVIJETOM

Sve je brže kretanje vode u čaši
Uskoro će napustiti njeno dno
Gdje je nekad bilo najsigurnije

Čaša je mogla i da ne postoji
Tamo gdje sam je ostavila
Na prozorsku dasku Unutar granica
Da voda skapa od monotonije

Ovako se podiže nebu Kružno zarotirana
Kao da će probiti zid čaše

Čudim sa za šta se drže kapi
Dok voda se kreće iznad dna
Kao zemlja ispod nogu
Kao oči uvis žednu dok me prevode

Postoje riječi koje sa dna čaše iskaču u vrijeme
I u svakom trenutku Izvor se može dogoditi
Bez sjećanja da je u prostoru ovoga dana bio neko drugi

Na svaki moj pokret on bi se umnožio
Više nego što mi se čini

U mom srcu miješaju se vode
Pristigle duž jednog života

VRIJEME KOJE NE PROLAZI

Uzimala sam više puta kamenu ploču
Pod koju se zavukla gladna zmija
Da je odvojim od svijeta
Što me jednom ranio gađajući zmiju u glavu

Jezik se krije iza bisernih zuba
Pomalo otpuštajući tminu
Gdje se uvijek neko nađe
Kao u smrtnoj opasnosti
Koju je jedino moguće odgoditi
Zamijene li mjesta jezik i zubi

Ako se to i desi
Svega se možeš osloboditi osim straha
Jer on uvijek živi negdje pored tebe
Kao i prozor susjedne zgrade
Što te posmatra neograničeno dugo
U strahu da ne izgubi svoje žive

Uzimam ponovo kamenu ploču
Kao pravdu u svoje ruke
I pitam prozor I gladnu zmiju I njen jezik I zube
Čiji su

Pojedi tamu Svjetlošću
Odgovori Strah

BONSAI

Dobila sam na poklon Bonsai
Drvenastu biljčicu sa prilično zgusnutim korijenjem
U maloj saksiji I stablom debljine podlaktice
Što svojim rastom liči uličnoj serpentini
Uprkos žici koja ga drži
Svezanog za dno saksije

Nema izgleda da će Ta tanka žica
Godinama srastajući sa stablom
Ikad napustiti njegovo tijelo

Ona sve više liči na ljestve
Uz koje podižem riječi kada o njemu pričam
Kao o sebi samoj uz malu napomenu
Rekavši tiho Što može tiše
(Dok bonsai ćuti nasred daske na prozoru)
Oprosti meni što žica nije tebi
Ne znajući kako da mu objasnim tu
Stegu oko srca Kad je izvan otadžbine

NASUPROT OGLEDALU

Petru Krdu

Biciklom odlazi na posao
Okrećući pedale vrhovima prstiju
Sa istrošenom kožom na stopalima
Točkovi sve brže ulaze u Svjetlost i Strah
Da se razdaljina ne poveća kao Teret u nogama

Ulična vreva povremeno dodaje i oduzima kretanje
Usisava prostor Provlači se između kvake na vratima
Gradskog autobusa I putnika na stanici
Između drveta opkoljenih ukrasnim biljkama

Podiže planetu do kraja visine I vidim
Nogu bicikliste Na zemlju sada stavljenu
I drugu koja bicikl u širokom luku napušta
I sve stvari ostavljene na svoje mjesto

I Ovaj bicikl prislonjen uz drvo
Sekundu udaljen od spuštane grane
Koja ga zaklanja od grada

Da Taj bicikl što se osjeća usamljeno
Kao i stablo dok raste gledajući u nebo
Za pticama koje su ga napustile
Baš kao i njega duša čovječja
Kao i prostor što ih spaja
(I dalje nekog čekajući)

Kao Smrt nasuprot svom Ogledalu

OKTOBARSKI ŠTRAJKAČI

Ulica kojom koračaju mrtvi je iskopa
Iza leđa čekaju ih sobe u koje se danima
Ne vraćaju

Očvrsle im kose u rogove
Hvatajući znakove iz vremena budućeg

Male svjetiljke od glava
Uvećavaju tamu sadašnjice

Izrastaju riječi...
Pod srcem čovječjim započinju mačevanje
Pojedu se u istom danu Do sumraka

Noć će ponovo izrasti u kostima
Od oktobra naovamo Slobodna su mjesta na šinama

Vozovi su preslikani u dušama mašinovođa
Koji će i ovu noć prespavati pod crnim pragovima
Sa bijelim tucanim kamenom u srcu I
Pisku kojim podižu dvadeset prvi vijek

PREOBRAŽAJ

Svako jutro prije odlaska na posao
U spavaćoj sobi za stolićem sa dvije ladice
I ogledalom
Utrljavam kremu na lice
I razmišljam šta se još može spasiti iz mladosti

Zid iza mojih leđa razdvaja me od Svitanja
I ništa mi važnije ne preostaje
Nego da širom otvorim prozor
I udahnem Svjetlost
Kao vrelu jutarnju kafu

Osjećam kako se tu više ništa ne može da dogodi
Osim Riječi koje je vrijeme u časovnik zapisalo
I šestu deceniju svoju tajnu misao otkucava

Trnci koji se iz peta penju u glavu
Opominju me da krenem

Usput do posla Svjetlost me
U sebe Preobrati

ZA VRIJEME SVEČANOG PRIJEMA

Bješe to sjajan buket Nevelika ikebana
S probranim vrstama cvijeća
Postavljena na sredinu stola čiji
Najistaknutiji dio doseže visinu planine
I zaustavlja susrete pogleda
Propuštajući sunčev sjaj
Koji se drži na blagoj udaljenosti
Sa koje se sjenka cvijeća
Prelama preko moje
Pa mi se na trenutak učini
Da sam zarđali bljesak na ivici stolice
Na kojoj sjedim

Pomjerim tijelo pod jedva primjetnu zraku
Koja prosijava sa samog dna ispod zelenila
I kažem prijatelju do sebe

Neće proći nevidljiva kroz moju kožu

Neka podiže nove cvjetove da rastu
U mom srcu

Već slutim latice ruže kako se otvaraju
I nečiju ruku koja nježno klizi da ih ubere

ODGAĐANJE TRENUTKA

Šetam glavnom ulicom

Ulazim u jednu pa u drugu radnju

Na vratima treće dvoumim se
Između telefonskog poziva
I glasova iz parka

Pogledam sitna Beznačajna lica
Sa spuštenim donjim usnama
I Pogledima
Koji me drže na nišanu

Ponizno i potčinjeno pružajući ruke
Otvaraju male grobove u šakama
Očekujući usred bola
Sunce na dlan da im otkotrljnem

Trgovkinja porađa strah iza mojih leđa
I tako odgađa trenutak
(Po)mirenja sa sudbinom
Jer nikada nije sumnjala u Svjetlost
Koja se pomjera iz mene
I obasjava poluodbačene

OZBILJNE STVARI

Ispijajući crnu kafu iz bijelih porcelanskih šolja
Razgovaramo o ozbiljnim stvarima
Otkrivajući jedna drugoj Ono što do sada nismo

Pokazuje mi izbodene prste iglom
Na staroj singerici
Koju mora što prije da popravi
Kako bi ukrpila sva godišnja doba na kecelji
I sve tajne Spolja i Iznutra da ušije

Hiljade oproštajnih pisama I važnih razgovora

Ulica bez žive duše na njima
I ćoškova gdje ruka ne doseže

Zagledajući u svoje modre igličaste rupice
Na jagodicama prstiju tiho prozbori

Teško mi je kad vidim da se svijet raspada
A do sada smo od ovoga živjeli

SLIKAR

U nekoliko poteza
Naslikao je njeno
Tijelo

Nikada nisam zamišljala
Da tako izgledaju
Ruke koje ga
Svlače

(O)PORUKA

Zaustavismo se nasred hodnika
Naše kuće
Okrenuti licem jedno prema drugom

Ovih dana baš ništa ne pišem
A znam Sin i Kćeri nikada neće odustati
Od želje da im čitam u bašti
Ispod kuće Sa svojim teretom
U očima čempresa i breza
Nižući stih na stih
Koji će se makar za pola vijeka
Susresti na zasluženom mjestu

Ako više Ništa za budućnost
U pjesmi ne ostavim
I ovo je dovoljno

Malo je prostora između
Malih i velikih daljina
I onih koje se uvijek mogu preći