Mubera Isanović

DVIJE MAJKE

Sarajevske Sveske br. 17

Volim pijace. I usred ljetne žege.Upoznavanje sa svakim gradom
treba početi od njegova trbuha. Razgledam i pitam za sve,
i za ono što mi nikad neće trebati. A koliko je ovo?
To stvara između vas i prodavca, žitelja toga grada,
nov pogled u tajnu žilu života, stvori svijet neobičan i ličan.

U ratu, odgovori ponekad liče na kule zadužbine, kao da naiđeš
na plemića koji je slučajno na tom mjestu, da prav i otmjen
predstavlja istorijsku ličnost, trguje, a to pred njim je ostatak
starog sjaja. Taj što prodaje posve je jasan, ko rosom umivena
jabuka, i dodaje ti tajnu, a iz pogleda mu čitaš da bi u ratu
i ti mogao biti na njegovom mjestu.

Volim pijace. Nekad bude te stid šta je neko iznio da proda,
a zrak miriše na tuđi hak – tuđi hak, ili kradeno – kradeno, to kažem.
On ne odmahuje glavom, kao onaj što ne zna, već malo glavu
nagne nalijevo, ko cuko, kad te se ne boji, kad se igra, ali bez riječi,
kad dođeš kući, ono jal tvrdo, jal truhlo, toliko da ti trgovac
padne na pamet.

Volim pijace, i volim da pitam za sve. Pogledam trave,
lavanda, kadulja, ruzmarin, a iza njih baba, u dobi
kad sami od sebe brkovi rastu. Veli, ovo sam brala jutros
u pola pet, a to je dobro rano, prije zore. A zar, baba,
nema niko mlađi? Koje su godine?

Bosanka! Što pogodi! Devedeset, veli, i da te nešto zamolim,
da odeš na grob mome sinu, tamo je u Barama,
zove se Mendeš Nedjeljko. Srce, bio je ratnik iz drugog rata.
I zaplaka, rumena, oko glave pletenica ko ruka, sijeda,
i stamena ko Biokovo iza leđa joj. Ja zatečena, sred ljeta,
a oko mene hladno i miris svijeća. U nas žene ne idu na groblje,
naježim se, a i ja imam sina. Gledamo se, dvije majke. Povratak
u Sarajevo, te sedamdeset devete u ljeto, i u mislima slika groba.

Novembar u Parizu, Notr Dam, proteče misa, sad pale svijeće.
Palim je i ja, u slavnoj crkvi, umjesto majke Mendešove,
ko njenom rukom. To je moj dug, nek mu je lahka zemlja, a u tom
nešto se ko oblak, iz predjela srca, izvali pa razdvoji od mene,
zgusnuto i sivo ko mišja leđa, u visini ramena stade i ode.
Ko kad planinar skine ruksak, odjednom meni lahko.
U tom iskrsnu baba, stamena i sijeda, s pletenicom oko glave ko ruka,
ona s travama, a ja s tamjanom i turistima. Ode moj dug.

Ima strma pijaca u Makarskoj, a baš u dnu poznaćete Mendešovu,
majku borca, prodaje trave, rumena, u dobi kad dlake na licu rastu
surove i oštre... To je jutros brano, viče, lavanda, žalfija, ruzmarin.
I nema niko mlađi. Onda joj je bilo devedeset. A oko mene
hladno, i mirisi. Baš volim pijace.