Diana Burazer

DNEVNIK HIPERBOLE

Sarajevske Sveske br. 19/20

Prvi dan
Imam začepljene uši.
Odbijam padobran i bombon.
Neka se dogodi sve ono što se treba dogoditi.

Drugi dan
Još uvijek padam.
Gore je nego što sam mislila.
Sva moja težina nastanila se u, sad već izduženoj,
glavi koja precizno reže prostor ispred sebe.
Ostali dijelovi tijela su laki, i na trenutke ih ne osjećam.
Strmoglavljuju se, bez nekog napora, u nizu.

Treći dan
Još uvijek dobivam na brzini, ali i na opasnoj jednostavnosti kretanja.
Strah koji me je obuzimao u početku, iz nekog neobjašnjivog razloga,
potisnut je. Skoro da postaje zabavno.
I blago erotično.
Nisam sigurna da su svi organi uredno poredani u tijelu.
Zapravo sam sigurna da srce nije u grudima, i da lupa negdje na začelju.

Četvrti dan
Iznenadni bol u leđima. Presavila sam se u posljednjem trenutku da spasim glavu od sudara sa onim čemu sam se vrtoglavo približavala.
Svatko ima svoju sudbonosnu granicu, uvijek prijeteću X crtu.
Ne mogu niti pisati dugo. Svu snagu trošim na opstanak.

Peti dan
Uspjela sam sve opet dovesti pod kontrolu.
Izbjegnut sudar bio je razlog za malo slavlje.
A i ne padam više.
Ili mi se samo čini?

Šesti dan
Ako zažmirim na jedno oko čini mi se kao da se rastojanje između mene i tla više ne smanjuje, i da se uspijevam kretati po bliskoj paraleli.

Sedmi dan
Sve znam!
Ali pristajem na iluziju da beskonačnost ne postoji.
Ili ako baš postoji, negdje u dalekoj budućnosti,
da je nestvarno lijepa.

(*) – matematička krivulja u prvom kvadrantu

Iluzija

Moje tijelo ima nevidljivu stražu:
starija sam nego vam se čini.
Žene moje dobi,
danju ispred kuće
naslonjene na dovratak,
vjerno pridržavaju krov i
obješene oblake.
Sijedu upletenu mudrost
teško nose bez štapa.
Govore čudno i
malo.

Zvone akordi u koštanim pukotinama
dok, u sumrak,
nesigurno koračaju kamenitim putem.
Susrećemo se povremeno
na tamnim stranama obližnje planine,
u zavjetrini,
daleko od svijetla i
mladosti.

Moje srce je bez ikakvog zaklona:
mlađa sam nego možete i zamisliti.
Priučena sam vladarica u dolini,
nebo iznad je,
prema mojoj mjeri,
modro i udaljeno.
Ne uzimam nikakav štit,
iz čistog hira
vežem maramu preko očiju,
i hodam ružičnjakom.

Jedno od ovoga je iluzija,
kaže mi iluzionist zaogrnut crnim
svemogućim plaštem,
ostavljajući mi,
velikodušno,
mogućnost izbora.

Vrijeme koje nam preostaje

Od tebe do mene razapeto nebo,
pouzdano šatorsko krilo iznad modrog jezera.
Lijepa još jedino mogu biti
kad me
u vodenoj maglici
dotakne srebrn mjesec.

Vrijeme koje nam preostaje
klizi nepovratno:
tihi veslači na obzoru,
svileni šal niz gola ramena.
U nijemom filmu
na trenutak, u propnju zaustavljen,
maskirni konjanik.

Previše je toga što nismo učinili.
Stvarna dubina jezera još nam je nepoznata,
odstojanje od nas do svemira nismo dokučili,
golema je zemlja kojom nismo kročili.
Ali
spoznali smo
da smijeh i plakanje
uzmu istu količinu snage.
Naučili smo
da je gola radost
siromašna, i
da je bogatstvo patnje
neizrecivo.
Prvu smo
nemilice dijeli sa prijateljima,
patnju
(koju smo također nudili)
nitko nije htio.

Pobjednik (ili nešto o tuzi)

I na vrhuncu svoje slave stoji pred ogledalom:
sad mi je potreban prijatelj,
govori vlastitom liku.
Rukama razmiče zvijezde,
dok ispod njega
dogorijeva zapaljeni tron.

Trebalo bi se pomaknuti iz više razloga, a
jedan od njih je očigledan:
pretvorit će se u prah i
nestati bez prisustva onih kojima je ovaj prizor namijenjen.

I nitko neće znati ništa o početku.
I nitko neće znati ništa o kraju.
Čemu onda pobjeda ili
kako se to već zove?
I za koga ta golema svjetlost
u kojoj stoji?

ZASTAVE

Kocka

U ledenoj
staklena,
u staklenoj
kristalna,
u kristalnoj
šećerna,
u šećernoj
zamotana
kao najvrjedniji dragulj
vedrina
koju svakodnevno
stavljam u jutarnju kavu.
Pijem naiskap.

Iznenađuje
lakoća
kojom mi vjerujete.

Akvarij

Ponekad treba
zakotrljati vlastito oko
kroz zrcalo,
okrenuti sliku svijeta.
Ne misliš li
da je to, možda,
prava stvarnost?

Dok gledaš u vodeni akvarij,
pitaš li se
da li to mi plivamo
teško dišući
u golemoj sobi?

Dok nas žute ribice sa crvenim perajama
hrane,
zajedno iščekujemo
ishode
različitih prilagodbi.

A dijeli nas,
tek,
tanka
staklena
stjenka.

Mostar

(N. Borozanu)

Doći ću i tamo i tamo
obećah,
pokazujući napadno glavom
dvije suprotne strane svijeta,
pokušavajući ostaviti dojam da sve razumijem i
da je moja odanost bezuvjetna.

Hodat ću
ako drukčije ne može
Neretvom
lijevom i desnom rukom grliti obale
kažem,
s pažljivo odmjerenim smiješkom
kako bi sve to o čemu smo upravo govorili
izgubilo tužnu ozbiljnost.
Tebi je jednostavnije i lakše voljeti ovaj grad,
kaže moj prijatelj
koji bi vjerojatno umro od tuge da ga je morao napustiti.

U pismima o njemu ne govori mnogo,
preselio se u stihove,
i tako izdvojen
hrabro se nosi sa njegovim ružnim fasadama,
crnim gredama na mjestima gdje su nekada bili krovovi,
grobovima u parku,
divlje izraslim parkovima u zidinama.

Za mene,
svaki put prije nego doputujem,
stavlja pozlatu od sjećanja
i nade.

Popodne u kavani,
zarobljeni u oblaku dima njegove lule,
izvan zbilje i svakog grijeha,
s istim žarom
kao nekad
priča o svojoj novoj ljubavi.

SMS, Mostar (I)

Gradovi će biti onakvi
kakvi ljudi u njemu budu živjeli –
utipkah odgovor
drhtavom rukom
strahujući za Grad.

SMS, Mostar (II)

Tu je stanovala moja ljubav –
kažem sa strahopoštovanjem,
jer sve se mijenja:
ni ljubav nije više ista,
a ni Grad.

Ruža

Povlastica je biti ruža
u vrtu koji si odlučio preurediti.
Dočekujem te spremna:
prije tebe
prošao je zimski vjetar, pa
konjanici pod teškim oklopom.
Na latice
led i
nož.

Povlastica je biti ruža
u vrtu koji upravo uništavaš.
Savršena u svemu,
uvježbana sam i za ovaj trenutak
Uvukla sam trn:
ne postoji dovoljno velika kazna
koja bi te oslobodila krivnje.
Na tvoje ruke
rosa i
posljednji svileni
dah.

Jedrenje

Jedrili smo dosta nevješto. Obuka koju smo dobili u samom početku
bila je kratka, a možda ni mi nismo pridavali dovoljnu pozornost svakoj izgovorenoj uputi.
Doduše, nije bilo dovoljno vremena, a i naše uzbuđenje nije obećavalo poslušnost.
Dok smo hvatali posljednje riječi izgovarane s obale, vjetar nas je već uhvatio i izvukao iz uvale na otvoreno more.
Uzaludno smo mahali rukama tražeći pomoć. Nasmiješenim uzemljenim promatračima bili smo nalik tek na nedovoljno zategnuta jedra i galebove.

Kada se jedro prebaci lijevo, svi se moramo brzo premjestiti desno i sjesti na sam rub kako bi održali ravnotežu - ponavljali smo naučeno i nevjerojatnom lakoćom izvodili energične i kratko odrezane pokrete.
Ne sjećam se gdje sam učinila pogrešku i kako se to zapravo dogodilo. Udarac je došao iznenada: jarbol ili jedro? Ili zaslijepljeni galeb?
Dok ti i dalje držiš konope i uspješno mijenjaš položaj tijela u skladu s nagibom broda, bilo mi je jasno da ću ja, vrijeme koje nam preostaje do pristajanja, provesti potpuno drukčije.
A možda je samo lakoća, kojom su drugi oko nas jedrili, bila zamka za nas, lakovjerne i nenavikle na pravi vjetar.

Veljača na otoku

Kuću je prvo napustio otac,
potom majka.
Stvari su još neko vrijeme živjele
iza zatvorenih vrata
posložene i čiste,
same
bez sunca.
U kuhinji na policama
kao vojnici na počasnoj straži
vjerno čuvajući mirise
stoje postrojene
staklene tegle bez naljepnica;
onaj tko je tu živio
nije trebao upute.
Možda samo u našoj percepciji,
ne znam, ali
stvari su se i pomicale.
Ne bilo kako,
već po ustaljenom ritmu:
ljetni raspored – zimski,
ljetni – zimski.

Ništa više nije isto,
shvatila sam to napokon
jedne veljače dok smo,
u sakristiji iza oltara
uz slabu plinsku grijalicu,
sedam nepoznatih žena
dvije vjerne tete
sestra i ja
molile krunicu
za život vječni.

U kasnu jesen doputovala bi majka

U kasnu jesen doputovala bi majka.
U torbi samo dvije bluze,
suknja,
cipele za kišu
i kućna haljina.
A sve ostalo
još nedozrele naranče.
Nedjeljom
kad idemo u crkvu
ljutila bih se na nju
što je uvijek u istoj odjeći.
I ovako sam previše ponijela,
govorila je,
a one rodile.

Ne znam gdje se izgubio taj studeni?
I prosinac?
I kad je, i od koga,
postavljen most
kojim se odlazi iz ovakvih prizora?

Sada s otoka
sunčane sočne kugle
stižu bolničkim kolima.
Putuju s uplašenim blijedim ljudima
koje ne poznajem.
Vozač uvečer kasno
zvoni na vratima.
Evo poslali - kaže.

U kartonskoj kutiji samo naranče.
Same izlaze i raspoređuju se
u gostinjskoj sobi
po navici
otvaraju ladice i ormar sa vješalicama.

Zarobljena prizorom teško
razvrstavam stvarnost i
san.
Ipak
nakon toga danima
u cijelom stanu
isprepleteni
mirišu zajedno.

Usamljenost ili sloboda

Dan završava uvijek isto.
Preko ulica zapadnog dijela grada gdje stanujem, izvlači se sivo osjenčana svjetlost, penje se na okolna brda i uvijek na istom mjestu, teatralno zastane.
Glumac, koji čeka zasluženi aplauz od umorne publike, ramenima sigurno i uvježbano pridržava tamni zastor.
Otključavam vrata. Odlažem stvari koje svaki dan iznosim i ponovno vraćam u stan; stvari koje mi trebaju samo dok nisam tu. Izuvam cipele, kaput vješam, ulazim.
Na automatskoj tajnici ne svijetli crvena lampica; majka me više neće zvati i nemam tu malu obvezu razmjene informacija što je tko radio: u Starom Gradu je opet bio neki praznik, majka je bila na predstavi Mire Gavrana, a kasnije je i Glazba svirala na Rivi. O tome više neću znati ništa. Ne palim svjetlo. Glumac još ima posljednji naklon.
Noć uvijek počinje isto.
Mrak se prvo, poput rukavice, navlači na stabla. Grane postaju crnje i oštrije. Bliže prozorima i meni. Sad smo zajedno već nalik na usamljena strašila, u polju, pred nepogodu.
Zatim ulazi u moje tijelo i boji me iznutra tamno i teško. Tjeskobno. Odupiru se jedino oči koje svijetle u ništa. Ne prepoznajem više ni stvari oko sebe; svaki trenutak mijenjaju boje i oblike. U svakom slučaju, kada nastupi noć, potpuni i daleko jednostavniji oblik mraka, sve će biti jasnije. Već se osjećam lakšom nego prije par minuta. Skoro da sam dobro. Uzimam telefon i zovem prijateljicu. Na putu je. Čujem žamor u automobilu, kaže neće je biti tri dana. Odlažem slušalicu i pokušavam se sjetiti neke obveze koju moram izvršiti, nešto što će me natjerati na aktivnost. Imam nevjerojatnu slobodu izbora!
Sjedam u svoju fotelju i uzimam daljinski upravljač. Na televizoru gumb sa crvenom lampicom i fotografija mraka čekaju moju odluku. Pomislim kako su čuda moguća, i daljinski upravljač usmjeravam prema telefonskoj tajnici. Stisnem glavnu tipku za uključenje i čekam. Čekam.

Deja vue

Ulazim u prazan teatar u trenutku kad postavljaju scenu. U prvom redu sjedi troje muškaraca i moja prijateljica. Pozvala me da dođem, pričekam, pa ćemo na kavu.
Prijateljica je šaptačica u teatru, i ima generalnu probu.
Sjela sam do nje, i gledam upravo namještenu scenu.
Soba je skoro prazna; tek nekoliko komada namještaja, tepih, prozor bez sunca.
Na stolu, ništa – upitam?
U sceni prije ove bila je otvorena knjiga, papir i olovka i zdjela za odlaganje sitnica –
šapne mi prijateljica.
Kod zrcala, ništa – upitam?
U sceni prije ove bila je ostavljena ogrlice koja nije odgovarala uz tek obučenu haljinu, obješen plavi kaput, mokri kišobran, i dva para papuča – šapne prijateljica.
Za komodu, na kojoj nema niti jedne kitnjaste figurice, svijećnjaka, nit cvijeća – ne pitam.
Zatvorim oči.
Otvaram ladice, jednu po jednu. U majčinoj kući na otoku komoda ima četiri ladice. U ladicama savršen red. Poneki uredno složeni rupčić, nisam sigurna da ih je netko ikada upotrebljavao, poklonjeni šalovi složeni u formi kutija u kojoj su bili kupljeni i doneseni. Rukavice, skoro nove, neka se nađu kad pođe u Zagreb. Čarape, odvojeno; dio ladice za korištene i dio za nekorištene.
Otvorim oči.
U sceni prije ove imali smo smrt glavnog lika – šapne prijateljica.
Znam – odgovaram i ustajem. Treba mi svježi zrak i vrijeme, govorim i otkazujem kavu.

Kazna

Uzet ću ti lutku – rekla je majka kad sam bila zločesta jedno popodne i razbila njezin najdraži eksponat u sobi za goste. Plakala sam, kako već plače svako šestogodišnje dijete, glasno i neutješno.
Moram ti nešto uzeti kako bih ti dala do znanja da si pogriješila – obrazlagala je majka, više zbog sebe nego da bi kod mene izazvala neku promjenu u manifestiranju tuge.
Nakon kratkog vremena priđem majci spremna na kompromise.
Dobro, nemoj mi uzeti lutku, uzmi mi dušu – rekla sam važno, znajući da ću je fascinirati odabirom objekta kojeg treba uzeti.
Naime, večer ranije gledali smo TV dramu, tada meni ne baš u potpunosti razumljivu, u kojoj čovjek svoju dušu spremljenu u kutiju od cipela nosi pod miškom i traži kupca.
Čovjek je izgledao dobro, kao da mu ništa ne fali, i bila sam uvjerena da to (ta duša) i nije neki nedostatak. Barem ne koliko je neimanje lutke.
Majka se nasmijala, što sam mudro i pretpostavljala, i ništa mi nije, tada, oduzeto.

Mnogo godina kasnije, kad god bih pogledala u stakleni ormar, gdje su na gornjoj polici sjedile, uredno posložene moje stare lutke vidjela bih kako im oči čudno sjaje, kako se taj sjaj mijenja i kako sve više, iz dana u dan, te lutke sliče šestogodišnjem djetetu s mojim likom.

Kutija

Sve sam skupila u jednu kutiju: svoje neuspjehe, snove, neuspjela prijateljstva, porušene kuće, izgubljene stvari i ljude, nerođene sinove, nenapisane knjige, neizgovorene riječi… Metamorfoza svega što je imalo šansu biti moje.
Sve u jednu kutiju. Crnu. Malu. Dovoljno malu da se tuge, u tijesnom prostoru isprepletu, da jedna drugu pojačavaju. Da se umnože i da mi ukupno nedostajanje bude još veće.
I kao da sam godinama postala otporna na to neimanje, na taj gubitak, znam koračati gordo.
Kutiju stalno držim blizu sebe, u pravilu uvijek malo otvorenu.
Povremeno nagnem glavu iznad nje, i kao ovisnik koji zna da mu šteti, ali ne može bez toga, udišem.
Udišem.
Dišem.

Otoci pod snijegom

Sam događaj nije važan, važna je patnja koja je tada otpočela. Zakotrljala se kao snježna gruda sa vrha u dolinu i tu ostala ležati. Tako golema i ledena, prijeteći, podsjeća na vječnost.
Sam događaj uopće nije važan, ali je ipak sudionike obilježio njihovim bolom, odvojio ih od drugih, preselio na izdvojen imaginarni otok, ograđen krug.

Na ulazu Kruga stoji natpis, kojim se upozoravaju eventualni posjetitelji kako je ulazak opasan, bolest zarazna, i kako se oni koji ulaze moraju dobro naoružati razumijevanjem i ljubavlju.
Utješne riječi onih izvan Kruga, kako postoji nešto još gore i bolnije, beskorisne su, jer za one unutar njega, ništa drugo nije tako veliko i bezizlazno.

Sjedeći u svom Krugu, pogledavajući uzaludno na vrata na koja nitko ne ulazi, često se pitam da li i oni koje čekamo imaju svoj krug u kojem uzaludno čekaju nas?
I da li uopće postoji nešto drugo između mnoštva krugova?

I da li će jednoga dana neko radoznalo i pametno dijete, sjedeći u avionu koji nas upravo nadlijeće, pogledati kroz prozor, uprijeti prstom i kliknuti:
Gle, otoci pod snijegom!

Tišina

Tišini sami dajemo sadržaj i smisao. Po tome se tišine i razlikuju jedna od druge, i samo se neupućenima i nepažljivim osluškivačima sve one čine jednakima.
Samo oni će kazati: o čemu uopće govoriti, tišina je tišina. Muk! I gotovo.
A one se već razlikuju u samom začetku, u događaju koji im prethodi.
Postoji tišina koja prati iščekivanje neke dobre vijesti, tišina u prvim trenucima primanja tužne vijesti, tišina koja prati iskrenu i poniznu molitvu, tišina u sobi tek zaspalog dijeta, tišina kod čekanja, i ona kada ne znamo što bi kazali...
Najteža je ona tišina kada stojimo na rubu ponora, spremni za skok ili uzmak.
Njena težina i jeste u nevjerojatno brzoj izmjeni oprečnih odluka i emocija.
Dok svu energiju usmjeravamo na tu nevidljivu sudbonosnu vagu, tišina koja sve to prati teško suzdržava vrisak.

Dok voziš auto, i putujemo Bosnom često se dodirnemo kako bi potvrdili svoju fizičku prisutnost i naklonost.
Da li si sretna – pita tvoja tišina blago dodirujući moju.
Bila bih – kaže moja tišina – bila bih, kad bi me mogao čuti.

Putnik

Dogodi se to odjednom! Na sve što pomislimo, a do čega nam je u nekom trenutku bilo stalo u našem životu, odjednom je postalo bivše.
Bivši posao, stan, ljubav, bivši prijatelji.
Sam proces izdvajanja na to bivše i ovo sad trajao je vjerojatno dugo, ali postajemo svjesni tek onda kada ništa više ne možemo učiniti da to izmijenimo.
Svi ti, bivši, kad su nas napuštali, uzeli su i naše vrijeme. I sve ono dragocjeno unutar tog zajedničkog vremena odnijeli su sa sobom, i preselili iza te, za nas, fatalne granice.
Tako neumitno, ispred svega, ostajemo sami.

Putnik sam koji često putuje unatrag, prema početku.
U mislima drugujem ponovno sa svim bivšima. Noću se iz fotografija cijele kolone ljudi, stvari i događaja preseljavaju u snove. Ujutro se dugo i teško rastajemo.
Kao posljedica čestih boravaka u tom imaginarnom svijetu, vraćam se uvijek drukčija, i nisam više sigurna što je zapravo moja prava stvarnost.

Od svih umnih rečenica, koje sam dobila u nasljeđe da mi se nađu pri ruci kad mi je teško i trebam utjehu, pamtim i ovu:
Putnici nisu iste osobe na početku i na kraju putovanja.
Ono što ih mijenja, teško definiramo i nikada ne imenujemo posebno, nalazi se između. I vrijedi svakog truda.