Ljiljana Dirjan [1]

Ljiljana Dirjan - Izbor poezije 49/50

Sarajevske Sveske br. 49-50 [2]

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović

Melancholia eterna

Nisam to ja
već vrijeme moje
što se tebe sjeća

Koža

Čak se i sad
ovog jutra
tebe nekadašnje sjećam
iako nas dvije nikada nismo ni mogle biti razdvojene
na isti plot naslonjene isti osmjeh nosile smo
na tim davnim snimcima vidi se
kako smo zajedno prolazile kroz godišnja doba
i mirisale svaki prostor koji bismo dotakle
evo jutros
u nozdrve mi se vraća oštra para koju
brzonoga antilopa
ispušta dok galopom bježi
zarobljena u svom snu vlastitim strahom
lovac njen je to...
i potpisujem se usput ovim istim imenom
pod prve svoje pjesme
(i u snu vičem – nije me strah
i na javi vičem – strah me je)

kožo moja
čuvala si me tad svojim svilenim dahom
od muškaraca mekušaca
te ravnodušne menažerije
i nikad dosad nisam našla vremena da ti
zahvalim
jer sam stalno stajala ukočenog pogleda
pred tom od hladnoće usijanom
čeličnom rešetkom
iza koje On
taj riđi oker-zlatni tigar
šeta nervozno
zaustavlja se za tren i pogledom satire
bijele čaplje
što su se u nebesa vinule
te već bivše primjerke slobode
tako tanke i duge tako bestežinske i
srebrne
krhke duše – sestre nebeske
...

Ležim u nepoznatoj sobi
među zamrznutim cvjetovima po prozorima
i vidim ga uočavam ga u ovoj tunguziji
kako slobodan
gleda prema meni i mekano šeta gore-dolje
pokrivam lice pohabanim ćebetom
ali ne više zbog straha već zbog stida
što odavno nisam (a ni ti, kožo moja)
toliko glatka
svježa i sočna
nasuprot
tom novom blještavom žutom pogledu
koji staklo topi osmijehom
šapatom savija moje rešetke
iza kojih ova duša
sve više nalikuje
klupku bijelog ućebanog pamuka

(januar 1993)

Mačke – pjesme

Prenosila sam vas
s jednog mjesta na drugo
upravo rođene slijepe pjesme moje
kao mačka mačiće
hvatala vas za vrat
dok ste cičale od bola
i tražila za vas jazbinu
ni hrane ni vode
nisam tražila
imala sam vas
i kao svaka druga mačka
zaboravila sam kako izgleda moja posljednja ljubav
vodila sam vas sa sobom
iz milog u nedrago
da vas ne pronađe ona ludača
koja po komšiluku skuplja slijepe mačiće i trpa ih
u najlon kese koje puni vodom
(„skraćujem im muke ovom brzom, mokrom smrću
ionako još ne znaju za sebe”)...

Hranila sam vas ja porodilja svojim prvim mlijekom
i otrovnim mlijekom od maslačka
lizala sam vas ovim hrapavim jezikom
sve do zlatnog tigrastog sjaja
koji bi dolazio niotkud
red zalaska sunca red crne trave iz sna
red bijelih rascvjetalih jabuka
vukla sam vas sa sobom po vozovima i drumovima
odavale ste me
čim bih usta otvorila
posvud ste ispadale ciceči
pojavljivale ste mi se u bjeonjačama
pa bi mi se dešavalo da usred noći zasijam
tim mačjim okom
dok sam jedne pjesme učila da hodaju
nove su se slijepe rađale
i tako stalno ispočetka
pokazivala sam vam kako se lovi
penje po drveću
kako se živi bez mene
preobražavale ste se
od malih krznenih lopti
u velike elegantne mačke
snažnih šapa i bijele čeljusti
vaša glad je za mene sad opasna
jer ste takve
puštene na slobodu
u divljinu
postale
beskrajno samostalne
divlje zvijeri

(januar 2003)

Pada snijeg
Jao, pada snijeg.
Imam 30 godina. Dugu crvenu kosu. Svi zubi su moji.
Javljam se XY i izlazim na snijeg.
Susrećemo se usred bjeline. Grudamo se i
smijemo. Smijemo se kao ludi.
Sjedamo, onako crvenih lica, u kavani „T’ga za jug” u
Čaršiji i naručujemo vino „T’ga za jug”. I pijemo, pijemo...

Prozor je zatrpan snijegom
Noć nema radno vrijeme.

Imam 57 godina. Javljam se jednom „svijetlom čovjeku”
(u mojoj zlatnoj rezervi svijetlih ljudi ostao je samo on)
i kažem mu: „Pada snijeg. Hajdemo na snijeg.”
Stiže odmah SMS s odgovorom:
„Nažalost, sad sam na jednoj dosadnoj konferenciji,
možemo li odložiti za ponedjeljak?“
„Snijeg nas neće čekati”, kažem.

Odem do pijace. Šetam među prodavačima čija lica
prepoznajem. Kupujem malu teglu meda
(miriše na pčele i na ljeto u selu Rostuše) i...
kupujem crnu vunenu kapicu s pufom.
Za 250 denara.
Prodavač, ne bi li je prodao, kaže: „O, djevojko, kako ti lijepo stoji.”
Budala, kao da ne znam u kom sam statusu (životnom).
Ali ogledam se u malom zrcalu s plavom plastičnom pozadinom,
ogledam se i mogu se prepoznati: ja, ona nekadašnja, i ja
ova sadašnja.
Pada snijeg. Još uvijek...

Vraćam se na posao.
U hodniku susrećem dvije kolegice i nudim ih Krašovim Ledenim kockama.
– Kojim povodom, da ti nije rođendan? – pita jedna.
– Meni nije, ali, recimo, rođendan je snijegu, ovom najčistijem, najnovijem...

Sjedam pred ekran na birou boje svijetle trešnje.
pogled mi klizi udesno, ka otvorenom prozoru, do kojeg su se
uzvisile grane javora. Polegle pod snijegom, trepere.
Jedna svraka kriješti. Stoji na žici dalekovoda,
kao da je jedna nota u notnoj svesci.
Radno vrijeme polako istječe... Petak je.

Popodne ću mljeti mak i praviti štrudlu.
Na sutrašnji dan, prije šest mjeseci, moja majka otišla je s ovoga
svijeta. U onaj snijeg. Mama je voljela štrudlu. I snijeg.
Usred ove bjeline, moja topla crna štrudla,
za njenu svijetlu dušu,
od najfinijeg samljevenog maka. Zbog toga.

(28. januar 2011)

Pada kiša

pada nad bakarnom šljivom
po okruglom stočiću
po tim dvjema stolicama
(na jednoj je moja zelena tašna, na drugoj tvoj modri džemper)
pada i po nama dvoma
tebi je kosa pobijeljela-posrebrila se, moja je obojena u crvenkasto
(prizor nalik susretu punog mjeseca i zalaska sunca na moru, da, na istom nebu)
kaplje u tvoju šoljicu s espresom,
pa tren poslije i u moj tanjirčić:
onda u duetu
uštimani, zategnuti, mi smo nekadašnji par s dva srca, s dvije sonde
padamo ničice u prošlost koja nije ni postala, u nešto što bi se moglo zvati sasvim bivšim
tu su samo ljeto, jesen, zima, proljeće pomnoženi s trideset godina
(a na vrhovima naših olovaka bile su gumice za brisanje)
koliko smo samo vremena jutros ovdje dovukli
na ovaj stočić od sivkastog mramora, na ove dvije stolice
(u nekadašnjoj slastičarnici Vanila u ulici Maksima Gorkog broj 9)
koliko si putova ti, snova ja, riječi ti, rasturila ljubavi ja,
sve to danas je zasjelo ovdje s nama na gomilu
kao da otvaramo testament
kako da nešto nasljeđujemo
nitko neće biti zaboravljen, odbačen
ni prva kći susreta, ni drugi sin strasti
i čekanje, da, čekanje
bili smo tako zauzeti, raštimani
jesmo li mi to pozvali vrijeme ili ono nas
da nam nešto zaigra pod trepavicama, da zasija u tišini među riječima
da zasuzi, da sklizne, pa da se opet popne do listova šljive i počne padati
da nas oslobodi stega, tolikih neiskazanih riječi, izostavljenih, zapuštenih
svedenih na ogromno prešutkivanje, optužbe, brisanje dokaza
ne bi li se sve ispisalo, pa izbrisalo, da ne ostanu tragovi, zvučni zapisi, slike
u toliko odživljenih tomova od A do Ž
(a sve je počelo s onom prvom sveskom na uske i široke linije)
da se ispravi linija srca, da se vine prema nebu, da iskosi pogled
da ova strast-starica napokon legne u čistu postelju
da zaroni u jastuk, da nekako smjesti kičmu
da utiša nemir u koljenima, to vrpoljenje, reumu
što je bilo – bilo je, sve kad bismo i htjeli, više se isto odsvirati ne može
tu je sad samo ovo što nam nebo poklanja: to kapanje, o, da, i ta kap na tvojoj obrvi
na tvojoj lijevoj voljenoj obrvi (nekako smanjenoj, prorijeđenoj, srebrnastoj)
nad tvojim zelenim i vječno blještavim okom
o, da, mogla bih se tu zaustaviti i sve ponovno izbrisati

u odsustvu straha, u ovom novom ritualu preživljavanja
tako je trebalo biti, tako je i bilo, sa zakašnjenjem, doduše, a moglo je,
zar ne?
moglo je, kažeš, bilo bi drugačije, sve drugačije
hajde, dosta s tim: moglo je, nije moglo... ako, kako, zašto ovako
da se vratim svojem bivšem ja, tvojem bivšem ti, ne, nikako ne može
nego, što bi želio da ti dam prije nego što kreneš?
marmeladu od šipka, slatko od smokava, malo sira?
pazi da ne zaboraviš džemper, zahladnjelo je
evo i djevojke s računom – imali smo dva espresa, izvolite
zadržite kusur

tvoja olovna suza kotrlja se prema meni

(25. oktobar 2015)

Jedan u srcu
One from the Heart
(Slušajući Toma Vejtsa)

Da bi se dogodio preokret
dobro je da se podsjetim
vulkanskih erupcija
vremena iz debitantskih dana
hrapavosti pjesničke kože
svog svijeta sa zumbulom
da mu se približim pri tom
zumirajući kako se ne bi izgubila oštrina
ni melodijski slapovi, miris
koji još uvijek jednako pljušti po slikama i metaforama
da u snažnom naletu odletim u vazduh
da se okrenem u krug
ljubičasta prema plavoj
da se raspadnem
i potom opet da se skupim.

Kakav nesporazum!
Koristim svoj izdisaj
da bih opisala kako sam udisala vazduh
čitav katalog suza, neba, otkucaja srca
bez glazura
sa sićušnim biserom – zrncem u porculanskoj posudi
usred ostataka od ostrigâ
bez fine melodije, lakih džez balada, sred sunčanog dana na moru, ne...
bez suhog martinija i masline na čačkalici
a ne upoznavši ni jednog pravog gangstera
ni (od) tad ni (do) sad...
da dozvolim mašti da se šeće unaokolo
da joj kažem: ne plaši se taloga
ni onih nitkova u sivim sakoima, ne plaši se ni te konfekcije
niskih muškaraca s malim stopalima i još manjim prstima, debelim, nabijenim
koji se rukuju jednom trećinom dlana
ni onih dresiranih koji niti što daju niti uzimaju
bez ostataka, mrvica, sve je pomiješano, kašasto, bezbojno, uz sluz
kolonije golih puževa bez kućice –
a tvoja intuicija je, eto, i sa 60 navršenih godina
(danas je 16. jun – sretan ti rođendan, mašto moja)
misao u divljem stanju.
O, srce moje, i tvoja imaginacija
prošlo vrijeme u koje, obećavam, ne zalazim više
tamo boli
bez pjesama, muzičkih sekvenci, kadrova iz filmova, valova.

Idi, putuj
putuj, srce moje, kroz noć
dok mi nad glavom bliješti mjesec
dok me opija ovaj slatkasti naboj anamske ruke
(Lonicera caprifolium)
kakva kalvarija, srce, slomljeno si, pa iznova zalijepljeno
poput malog porculanskog suda
sjeti se propuštenih vozova i onoga čovjeka
koji nikome ne maše s perona
ti i ja
koji ti i koja ja
svi pod „ti“ i sve pod „ja“
što žongliramo životom
čas gore čas dolje
nikad u sredini, zlatnoj sredini.

Sredinu
istina ne zanima
ona nikada ne pjeva, ne pleše
ona nema iznevjerenih očekivanja
ona ne zna kako je, i kada
noć umorna zaspi sred sučanog dana,
ne zna kako je to izložiti se podsmijehu, apsurdu, paradoksu
kako je pokriti se teškom ćebadi
samozavaravanja, samosažaljenja
istinama i lažima
kako je kad izašavši iz čaure
gledaš svoj život kao performans.

Sve što je urađeno prema istinitom događaju
može proći samo kao loš i jeftin film, da,
spusti kapke
smiri more u očima

evo ti istinitog događaja
opet je nestao onaj blijedi lik, a samo što si ga ugledala
hej, čekaj, ne idi
molim te ostani još malo ovdje
u meni
ti si moj „mornar među zvijezdama“
usred ovog novog sredovječnog nikud
(22. maj – 16. jun 2013)