Ozren Kebo [1]

GRAD I KAKO GA PREŽIVJETI

Sarajevske Sveske br. 21/22 [2]

Kratki pregled bezizlaza

Mnogo je umjetnika, naučnika, urbanista, političara koji pokušavaju odgonetnuti kuda ide grad. Na početku 21. vijeka sudbina grada ne zavisi toliko od potencijalnih odgovora, koliko od načina na koji će biti profilirana i formulirana temeljna pitanja.

Od načina na koji se postavljaju pitanja o gradu zavisi i pravac promišljanja ovog jedinstvenog fenomena.

Nije više bitno pitanje može li se zaustaviti prirast stanovništva u prevelikim, velikim i umjereno velikim gradovima, jer većina gradova davno je premašila granice podnošljivosti, nego može li se unutar tog organiziranog i projektiranog haosa naći onaj minimum sistema koji omogućava normalno funkcioniranje?

Nije bitno da li će gradovi uvećavati svoju moć, svoj stvarni i imaginarni kapital, nego postoji li mogućnost da se u njima sačuva minimum humaniteta? Može li se u mega-gradovima obezbijediti pravedna raspodjela podnošljivih uslova za život?

Mogu li mali gradovi izbjeći zamke velikih? Zabluda je da su gužve, prenatrpanost i zagađenje isključiva specijalnost megalopolisa. Manje sredine pate od istih problema. Funkcionalni razvoj i njihov je izazov broj jedan.

Je li ekološki način razmišljanja moguć u gradu? Mora li zagađenje biti naša sudbina? Postoji li ikakav lijek za nasilje i jesu li rješenja iz New Yorka primjenjiva u Los Angelesu, Zagrebu, Sarajevu, Pekingu? Kako vladati aglomeracijom od 35 miliona stanovnika? Je li infrastruktura onaj faktor koji će srušiti grad? Je li perspektiva grada ovisna isključivo o novcu ili ideje, kvalitetni ljudi i dobra organizacija još imaju šanse?

Tkivo koje buja

U najvećem broju slučajeva rast gradova počiva na kancerogenom principu. Tkivo koje buja, koje ima bolesne osnove, uništava zdravu strukturu oko sebe. Teško ga je zaustaviti, još teže otkloniti, univerzalnog lijeka uglavnom nema, a rijetka izlječenja stvar su izuzetka i čuda, više nego sistemskih rješenja. Razvoj i rast najvećih svjetskih gradova to potvrđuju. Početkom 1800. godine na planeti nije postojao nijedan milionski grad. Najveći je bio London s 960.000 stanovnika. Sto godina kasnije, 1900., na zemlji je bilo devet urbanih sjedišta s više od milion stanovnika. A onda je došla 2000. Na Zemlji danas postoji 21 aglomeracija s više od deset miliona stanovnika. Isto tako, već je 300 gradova s više od miliona žitelja, a oko 2000 njih ima više od 500.000 stanovnika. Samo će Kina do kraja 2010. godine, a do tog je roka u trenutku kada nastaje ovaj tekst manje od 800 dana, imati 120 milionskih gradova.

Ne tako davne 1970. godine, 70 posto svjetskog stanovništva živjelo je na selu. Krajem 2008. godine većina ljudi slila se u gradove. Prema podacima Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija, prvi put u historiji najviše stanovnika živi u gradu – 3,3 od ukupno 6,1 milijarde. Taj proces urbanizacije u Evropi je trajao dvjesto godina, a u Aziji i Africi završit će za tri decenije.

Prekućili bismo planetu

Što postaju veći, gradovi su nesnosniji za život. Što postaju veći i što su uslovi u njima nesnosniji, to još snažnije privlače ljude da ih nastanjuju. To je problem za koji je teško naći rješenje. Paradoksalno, ali to je i jedini mogući put. Kada bismo svi živjeli na selu, kada bi svaka porodica imala samo kuću i minimalnu okućnicu, brzo bismo prekrili kopno. A ovako nakrcani, gradovi zauzimaju četiri posto svjetskog kopna. Zato se možemo razvijati samo u vis (iako ima i gradova pod zemljom), makar prijetnja od obrušavanja otetih aviona zauvijek ostala u našoj svijesti.

Više se civilizacijskih promjena desilo posljednjih dvadeset nego posljednjih dvjesto godina. I to s promjenama ide samo dalje i brže. Više će se društveno-tehnoloških i klimatskih promjena desiti u narednih pet, nego što smo ih iskusili u posljednjih dvadeset godina.

Već je izlizana od upotrebe i ponegdje čak i demantirana tvrdnja da su gradovi s više od milion stanovnika nepogodni za stanovanje. Onima koji imaju više od deset miliona nemoguće je upravljati. I njima se više i ne upravlja, nego oni uz pomoć svoje monstruozne veličine vladaju ljudima koji tu stanuju. Postoji jedan sumoran, ali izgleda tačan citat: gradski čovjek ne umire, on sebe ubija uz pomoć grada. Uzmimo kao primjer Kairo koji ima, prema procjenama, oko 18 miliona stanovnika, iako je to s mega-gradovima uvijek relativno. U ovom ogromnom polisu u svakom trenutku, 24 sata dnevno i 365 dana godišnje, na ulici i u pokretu je oko tri miliona vozila. Masa koja stalno kruži gradom, buka koja ne prestaje, stres koji raste, zagađenje koje se ne smanjuje, brzina koja melje... U toku dana u ovaj grad iz svih krajeva Egipta slije se još četiri miliona ljudi. Takozvana dnevna migracija. Računajmo dalje: svakom od njih trebaju najmanje dva obroka dnevno. To je svakog dana 44 miliona pripremljenih jela, najmanje 22 miliona litara pitke vode. Tu su, zatim, nemjerljive tone CO2 iz prevoznih sredstava, klima uređaja, domaćinstava i proizvodnih pogona. Ali i ubitačne tone fekalija koje se svakodnevno izlijevaju u Nil. Njima valja dodati i beskrajne količine deterdženta, motornog ulja, industrijskog otpada. Samo ovaj primjer – univerzalan, a ne izolovan – vodi nas do obeshrabrujućih zaključaka. Ostaje nejasno kako priroda može da trpi čovjeka, kojim sredstvima, principima i resursima uspijeva regulirati sve ono što mi na dnevnoj osnovi uništavamo i što joj isporučimo kao svoj energetski, plastični, metalni, papirni, ugljično-dioksidni i crijevni višak.
Prenapučenost, slučajni primjeri

Trenutno na Zemlji živi 6,1 milijardi stanovnika. Optimistične procjene kažu da će se brojnost stabilizirati kad dosegnemo devet milijardi, oko 2030. godine, i da će svi tada živjeti u gradu. Vrlo je sumnjiva pretpostavka da će se ljudska populacija stabilizirati na devet milijardi, a još sumnjivije su mogućnosti planete da primi još tri milijarde gladnih i žednih, jer već sada stenje i jedva podnosi ovoliku količinu destruktivnih dvonožnih stvorenja.

Trećina cjelokupnog gradskog stanovništva – što znači više od milijarde ljudi – danas živi u sirotinjskim četvrtima, bez čiste vode i sanitarija, bez struje i grijanja, u stanju permanentne gladi, u strahu od rastućeg kriminala, u najgorim higijenskim uslovima. Bez obrazovanja i bez nade. Oni ne žive nego doslovno umiru. Koliko god grad jednima bio pogodnost, mjesto afirmacije i šanse, za ovu trećinu je doslovno ubica.

Gradovi se otimaju kontroli, tražeći sve više od ljudi i okoline. Gutaju okolinu, ali i ljude koji se guraju u njima. Lagos, bivši glavni grad Nigerije, 1955. godine imao je 470.000 hiljada stanovnika, a danas deset miliona. To je najbrže rastući grad u svijetu. U njega se doseljava 58 ljudi svakih sat vremena. Slično je i u indijskom Mumbaiju (bivši Bombaj) koji ima 18 miliona stanovnika i u koji se doseljavaju 42 čovjeka svakih 60 minuta. Veći dio Mumbaija nema kanalizacije, nije organiziran odvoz javnog smeća, gradska željeznica u znatnom dijelu grada ili ne postoji ili ne funkcionira, a vodovod zadovoljava manje od polovine potreba. Kriminal je u nezadrživom porastu. Polovina stanovnika živi u ilegalnim skloništima ili u vlažnim podrumima bez prozora. Svaki dan dvoje ljudi pogine dok odlaze na posao u pretrpanim prevoznim sredstvima. Predviđa se da će do 2015. godine u njemu živjeti 25 miliona ljudi. Povećat će se samo broj stanovnika, ne i kvalitet života.

U Šangaju je 1980. bila 121 građevina viša od osam spratova, a danas ih ima 3500. Otkako je Kina postala ekonomska velesila, Šangaj izbija u prvi plan. Zašto Šangaj? Možda zato što ova zemlja sada u jednom danu izvozi više nego što je izvozila 1978. godine. A sve to ide preko Šangaja... Tokio ima sve uobičajene probleme jednog megalopolisa: prenapučenost, nedostatak stambenog prostora, prometne gužve. U dnevnim špicama u akciju stupa specijalno željezničko osoblje, gurači zvani oshiya (ljudi koji razvrstavaju, odnosno aranžiraju putnike), i u bijelim rukavicama guraju, ili, kako se to uglađenije kaže – redistribuiraju objekte prevoza prema unutrašnjosti vagona. U koje u tim teškim satima stane i po tri puta više ljudskog mesa od predviđenog optimuma. Iskorišten je doslovno svaki kubni centimetar prostora.

Veliki grad čovjeka dramatično suočava s njegovim fizičkim ograničenjima. Evo jedne usporedbe. Mostar, centralni grad Hercegovine, geografske, ekonomske i kulturne cjeline unutar BiH, ima oko 120.000 stanovnika i može se dijagonalno prepješačiti za sat vremena. Za ključne životne potrebe građanima ovog grada dovoljno je najviše 30 minuta – od kupovine do plaćanja najrazličitijih obaveza. S druge strane, London, koji po oficijelnim podacima ima oko osam miliona žitelja, a neslužbene procjene govore i o čitavih 18 miliona, za svakodnevne obaveze od svojih građana zahtijeva u startu, najmanje dva, ili čak tri sata odvojena za prebacivanje s tačke A na tačku B. To je vrijeme izgubljeno u saobraćaju. Kretanje Londonom, Parizom, Pekingom, nemoguće je bez mape, a ni ona uvijek ne garantira pronalazak cilja.

Gradovi su najveći potrošači energije i najveći zagađivači planete. Više od 75 posto potrošnje globalne energije i 80 posto emisije stakleničkih plinova otpada na gradove. Najvećom aglomeracijom na svijetu smatra se upravo Tokio. Ima oko 35 miliona stanovnika i tvrdi se da mu je rast zaustavljen. U gradu, u trezorima napuštenih banaka niču podzemni vrtovi. Vlasti poduzimaju sve kako bi se život učinio podnošljivim. Koliko je to moguće, ne zna se. Zbog prenapučenosti tamo je razvijen originalan i onome ko nije probao teško zamisliv lanac kapsulnih hotela. Kapsule imaju klaustrofobične dimenzije – dva metra su široke, tri metra duge i 1,5 metara visoke. Kapsula je, u stvari, zbijena, tijesna, organizirana postelja uz koju još dođu – daljinski upravljač, radio, televizor i klima uređaj.

U Australiji postoji rudarski gradić Coober Pedy u kojem 80 posto stanovništva živi pod zemljom. U nekadašnjim galerijama i hodnicima rudnika opala danas se nalaze crkve, škola i većina stanova. Na to su ih natjerale visoke temperature koje dosežu i 50 Celzijevih stepeni. Ideja podzemnih gradova sve je popularnija u Japanu (zbog nedostatka prostora) i Americi (zbog straha od terorizma), a sigurno će zbog ekstremnih vrućina vrlo brzo kao potencijalno rješenje doći i na dnevni red afričkih država.

Procjenjuje se da će ljudska zajednica narednih decenija evoluirati u društvo samaca. Godine 2006. prvi put u historiji više je Amerikanki živjelo bez supruga, nego s njim. Do 2021. godine očekuje se da će 37 posto društva u Britaniji biti samačka, a u Japanu već danas ih je 50 posto. To predstavlja novi izazov za urbaniste i arhitekte. Stanovi bliske budućnosti neće se kreirati po mjeri četveročlane porodice, nego na osnovu potreba i mogućnosti samaca. To će više ličiti na tokijske kapsule, nego na uobičajene domove, a već danas se projiciraju potencijalni modeli, odnosno kapsule za pojedine tipove samaca: „sam jer mu je tako najbolje”, „samostalna udovica“, „globalni oportunist“, „nikad mama“, „nedavno razveden/a“, „vječni neženja“, „profesionalac“...

Primjer Jakarte. Za 20 godina ova metropola udvostručila je broj stanovnika, danas ih ima oko 15 miliona. Oko četiri miliona automobila svakog je dana na ulicama ovog grada. To stvara nerješive probleme u saobraćaju pa su vlasti, kao jednu od ne baš efikasnih, ali zato dostupnih mjera uvele zabranu kretanja automobila ako su u njemu manje od tri osobe. Pošto takve mjere nikada nisu imale uspjeha i obično se pretvore u suprotnost, na ulicama ovog indonezijskog megalopolisa ubrzo se razvio novi biznis. Sirotinja stopira kraj ceste i za ponižavajuću nadoknadu nudi usluge saputnika u automobilu. Vlast je dugo tragala za zakonskim utemeljen na osnovu kojeg bi sankcionirala ovaj prekršaj i našla ga je tako što vlasnike automobila kažnjava za – nelegalno zapošljavanje.

Kao što smo već ustanovili, do kraja 2008. godine, po prvi put u povijesti ljudskog roda, polovica svjetskog stanovništva živjet će u urbanim centrima. U najnovijoj populacijskoj studiji Ujedinjenih nacija autori tvrde da se urbana područja moraju pripremiti da u sljedeća četiri desetljeća apsorbiraju ogroman broj ljudi. Demografski stručnjaci tvrde da rast gradova neće izazvati samo migracije iz ruralnih područja, nego i transformacije mnogih ruralnih nastambi u urbana središta. Najveći dio rasta dogodit će se u malim gradovima, a ne u divovima poput Tokija, New Yorka ili Istanbula. Osim toga, najveći prirast očekuje se u manje razvijenim regijama, posebno u Aziji. Zahvaljujući brzoj urbanizaciji Kine, Azija će postati 50 posto urbana u slijedećih 15 godina. Urbana populacija Afrike će se, kako se očekuje, utrostručiti u naredna tri desetljeća.

Grad svojom magnetskom snagom usisava okolna naselja. Prvo ih osvoji prigradskim autobuskim linijama, koje jednog dana postanu regularne gradske rute. Gradovi su prenapučeni ne samo ljudima, zgradama i automobilima, nego i životinjama. Trafalgar Square je prije osam godina postao poprište teškog obračuna ljudi s pticama. Kada je Ken Livingstone 2000. godine postao gradonačelnik Londona objavio je rat – golubovima, gradskoj atrakciji koja je privlačila turiste, koji su hranili golubove, koji su se od te hrane tako namnožili da su postali higijenska i zdravstvena prijetnja prostoru na kojem su živjeli. Strategija izgladnjivanja počela je oduzimanjem dozvole uličnim prodavačima ptičje hrane. Ptice su, tvrdio je gradonačelnik, napast za ljudsku populaciju. Pobunili su se aktivisti za zaštitu životinja, ali bez uspjeha. Oni su aktivisti, a gradonačelnik je vlast. Kolonija s Trafalgar Square-a imala je 40.000 ptica. Gradski oci opredijelili su se za genocidno rješenje koje se prethodno pokazalo uspješnim protiv golubova s Victoria Stationa – doveli su nove grabežljivice, jastrebove koji će ih izloviti.

Sirotinja plus slamovi

Slam je općeprihvaćeno ime za siromašne brazilske četvrti. Slamovi su nastambe sagrađene od dasaka, kartona i drugog negrađevinskog materijala. Ime potiče od biljke s trnovitim lišćem koja raste u Brazilu.

Slamovi su naličje gradova, ona njihova strana koja se skriva kad god je moguće. U njima bjesni život od kojeg svi bježe. Ali od kojeg mnogi ne mogu pobjeći. Već spominjani Mumbai, bivši Bombaj, indijski haotični megalopolis, ima 18 miliona stanovnika, a više od polovine, što znači nezamislivih deset miliona živi u slamovima. Stručnjaci Ujedinjenih nacija predviđaju da će do 2015. godine taj grad biti druga svjetska metropola po veličini i broju stanovnika. Šta će se tada dešavati teško je predvidjeti, jer u njemu već danas – zbog specifičnog položaja poluotoka koji završava u Arapskom moru – nema mjesta za pridošle i rođene. Eksperti sarkastično primjećuju da se broj ljudi na ovom prostoru može povećati samo ako se sadašnje stanovništvo – „još malo stisne“.

Dharavi, grad potleušica nedaleko od aerodroma u Mumbaiju, sa svojih milijun stanovnika, najveće je sirotinjsko naselje na svijetu. Dharavi je, za razliku od favela Južne Amerike, pun života i zaposlenih ljudi. U njemu vri: štave se kože, obrađuje metal, šije, vari, kuje, sastavljaju medicinski uređaji, peče hljeb... Pretpostavlja se da stanovnici Dharavija godišnje proizvedu robe u vrijednosti većoj od pola milijarde dolara.

Zbog loših uslova života i oskudnog prostora, djeca ostaju na polju do kasno u noć i tako bivaju izložena kriminalnim uticajima. Noć u kartonskim prebivalištima stvara nezamislive probleme. Mike Davis u knjizi Planet slamova navodi primjer nairobijskog slama Kibere, gdje ljudi nakon smrkavanja, u strahu od nasilnika, ne smiju izlaziti iz svojih potleušica. Tu nema kanalizacije ni zahoda. Jedino im je rješenje leteći WC – fekalije trpaju u plastične kese, vežu i bacaju napolje. Ulice Kibere zatrpane su gomilama takvih kesa, između kojih se danju igraju djeca.

Osim što su koncentracija bijede, bolesti i beznađa, slamovi su i legla nasilja. Nasilje je rak-rana slamova u Južnoj Americi i Africi. Za divno čudo, u Aziji je uspostavljena vesela, opuštena i radna atmosfera. Rad tu kao da je potisnuo kriminal.

Na listi obespravljenih bića postoji kategorija koja je rangirana niže čak i od onih koji žive u slamovima. To su beskućnici. Stvorenja bez sopstvenog, makar i kartonskog krova nad glavom. U Los Angeles-u je 2005. godine registriran 82. 291 beskućnik. Potpuno obespravljeni, zaboravljeni i propasti prepušteni ljudi, podložni surovim zakonima života. Spavaju na ulici, jedu ono što isprose, nezaštićeni su, vječito na udaru bandi (još jednog rastućeg gradskog fenomena), rapidno obolijevaju, vrlo rijetko su u političkim programima i stavkama. Rijetki su uspješni projekti koji se odnose na njih. Jedan od takvih je sedmična novina koju sami prave, štampaju i izdaju, a od čijeg prihoda pokušavaju finansirati svoje skromne potrebe. Taj projekat došao je i do naših balkanskih prostora. U Ljubljani povremeno izlazi novina Kralj ulice, a u Rijeci Ulične svjetiljke. Cilj ovih novina je ukazati na probleme beskućnika i pokušati ako već ne potpuno riješiti njihov status, onda im bar olakšati svakodnevnicu.

Nasilje

Nasilje je sastavni dio života u velikim gradovima. Iako nije uvijek pravilo i iako postoje primjeri uspješne borbe protiv nasilja, kriminala i bezvlašća, eksperti često vole reći – što veći grad, to više nasilja. Brazilski megalopolis Rio de Janeiro pun je favela, koje su postale sjedište kriminala, prostitucije, droge, bandi. Tu su redovne vojno-policijske akcije, jer u mnoga od divljih naselja predstavnici vlasti mogu doprijeti samo u sklopu opsežnih racija u kojima učestvuju brojne i dobro opremljene snage. Regularne patrole tu ne smiju ni da zakorače.

Svijet je na svim nivoima izložen kriminalu. Podaci pokazuju da se broj napada civila na civile drastično povećao. Žrtve su uglavnom siromašne, kao i sami napadači. Mexico City pati od pretrpanosti, siromaštva, zagađenje, ali i od strašnog nasilja. Procjenjuje se da se u ovom monstrum-gradu izvrši 1,5 miliona oružanih napada godišnje. Na ulicama ordinira 91.000 policajaca, što je više od kanadske vojske, ali oni zbog korupcije u vlastitim redovima i sudstvu ne uspijevaju obuzdati kriminal. U nekim opasnijim linijama metroa čak se razdvajaju žene i muškarci, zbog čestih slučajeva seksualnog zlostavljanja.

U Berlinu, kažu statistike, na 100.000 stanovnika dođu 633 akta brutalnog nasilja. Svjetskom prijestolnicom bandi smatra se Los Angeles. Zovu ga još i glavnim gradom bandi u Americi. Bande, koje imaju 120 tisuća članova, svoj teritorij žele očistiti od ljudi druge boje kože. Zaratile su do te mjere da ne prežu niti od ubijanja djece kako bi osvojile prevlast. Vjeruje se da su članovi bandi odgovorni za čak 56 posto svih ubistava u Los Angelesu. Sukobi bi jednom mogli paralizirati kompletnu Kaliforniju i biti opasniji od onih iz 1992. godine, kada je život u kratkom roku izgubilo 53 ljudi. Najveća mržnja vlada između hispanoameričkih gangstera i onih crne boje kože. Nitko ne zna kako u praksi zaustaviti bujajuće nasilje. LA živi kao podvojeni grad – u zlatnom kavezu smješten je Hollywood, a izvan njega ljudi svakodnevno stradaju na ulicama. U međuvremenu se iskristalizirala i najjača i najintrigantnija među bandama, 18 th Street. Ima 20.000 članova, smatra se prvom multietničkom bandom u kojoj su regrutirani crni, crveni, žuti, bijeli. Kalifornijske vlasti potpuno su nemoćne pred sukobima koji su samo 2006. odnijeli 269 života.

Rio de Janeiro planetarno je poznat kao grad koji ima jednu od najljepših i najslavnijih plaža na svijetu. Često je i sinonim za karneval, razuzdanu zabavu koja privlači milione turista. Međutim... Favele smo već spominjali, ali postoji još mračnija strana priče. Prema podacima Washington Posta, ukupno je 729 ubijenih palestinskih i izraelskih maloljetnika rezultat nasilja i terorizma između 2002. i 2006. godine. U istom periodu u Riu je ubijeno 1.857 maloljetnika. A Brazil nije čak ni na vrhu liste maloljetničkog nasilja. Regija s najviše ubistava su Karibi, nakon kojih idu južna i zapadna Afrika, pa Azija. Trend je globalne prirode, nije zaobišao ni Evropu, posebno Britaniju. A Rusija ima 20 puta više ubistava nego Evropska unija.

U najsiromašnijim zemljama posljedice kriminala su pogubne. Nasilje i nesigurnost povećavaju cijenu poslovnih ugovora i smanjuju priliku za poslovanje na globalnom tržištu. Takvo stanje odbija strane investitore. Svjetska banka tvrdi da bi smanjenje stepena kriminala povećalo ekonomski rast Južne Amerike za osam posto. Teško je i u drugim krajevima svijeta. Johannesburg u Južnoj Africi ima nešto više od tri miliona stanovnika i u svjetskim razmjerama nije prevelik. Ali u ovom gradu godišnje se zabilježi 5000 ubistava i dvostruko više silovanja. Investitori se povlače, a u njihovim poslovnim tornjevima žive beskućnici i bande. Vodovod je zatrovan fekalijama i hemijskim otpadom. Policija vodi rat za kontrolu nad pojedinim dijelovima grada.

Kada se kriminalna ponašanja ukorijene u neki grad, potrebno je mnogo vremena i truda da se zakon i mir vrate na ulice. Trenutno najrizičnija područja su Indija i Kina. Riječ je o zemljama s velikim brojem stanovnika. Obje imaju dramatičan porast populacije mladih muškaraca, a klasne i ekonomske razlike sve su izraženije. Posljedice je teško predvidjeti.

Kao primjer uspješnog obračuna s kriminalom navodi se New York, u vrijeme dok je njegov gradonačelnik bio Rudolph Giuliani, Talijan iz Brooklina. Giuliani je 1993. godine preuzeo grad unakažen nasiljem, drogom, prostitucijom, kriminalom. On i njegovi savjetnici preuzeli su ambiciozan zadatak – vratiti red na ulice tog haotičnog megalopolisa. Brisali su grafite u podzemnoj željeznici, borili se protiv šverca u gradskom prevozu, zaratili s tinejdžerima koji konzumiraju alkohol. Krenuli su od tih marginalnih stvari, često bili ismijavani zbog toga što se bave benignim grafitima dok maligni kriminal razara grad, ali njihov je sistem na kraju polučio uspjeh. New York je dugo nakon toga bio (relativno) bezbjedan grad.

Nasilje se s ulica, na kojima je po definiciji teško uspostaviti kontrolu, prelilo u škole, koje bi po definiciji trebale biti pod apsolutnom kontrolom. U školama Londona dječije nasilje dugo je bilo nerješiv problem. Dva dječaka, devet i jedanaest godina, silovali djevojčicu od sedam. Dječak od osam godina ubio se jer nije mogao trpjeti nasilje kolega iz razreda. Dječak od jedanaest godina pištoljem je... Ovakve vijesti sredinom devedesetih postale su svakodnevnica. Od tada roditelji preferiraju škole u kojima postoji anti-bullying policy. Što je mjera koja eventualno i sporadično otklanja posljedice, ali ne može ništa da uradi s temeljnim uzrocima nasilja.

Automobil kao Hitler

Denis de Rougemont u knjizi Budućnost je naša stvar piše: „Primijetimo da su Hitler i automobil dvije najveće pustošeće pošasti XX stoljeća i da ih futurologija nije predvidjela“.

Šta bi De Rougemont rekao danas, kada demonska priroda automobila nije stvar futurologije, nego jedna od košmarnih komponenti sadašnjosti? Ili šta bi rekao Lewis Mumford, koji u svom ultimativnom djelu nema milosti za automobil i koji tvrdi da se gradovi više ne prave i ne planiraju po mjeri svojih stanovnika, nego po mjeri njihovih prevoznih sredstava?

U Bangkoku se zagušenim ulicama od centra grada do aerodroma putuje i po 24 sata, pa se na vrhovima nebodera grade heliodromi, kako bi se bogati putnici helikopterom prebacili do aviona. U Sao Paulu kola hitne pomoći opremljena su kao bolje operacione sale, jer je probijanje kroz zakrčene ulice dugo i neizvjesno. A u Lagosu učiteljice počinju nastavu još u školskom autobusu, jer dok prodru do škole već je vrijeme za veliki odmor. Grad je žrtvovan saobraćaju. Mumford je bio u pravu: osnovna jedinica planiranja postala je ulica, a ne stambeno naselje.

London. Prometne gužve, ionako nesnosne, do paklenih razmjera eskaliraju dva puta dnevno, u špicama. Ko želi auto parkirati u centru, osuđen je na devedesetominutno kruženje najizvikanijim ulicama ovog svijeta, sve dok slučaj ne udesi da se njegov dolazak poklopi s nečijim odlaskom. Ako je jedno vozilo u pogonu štetno, hiljade i stotine hiljada vozila zaglavljenih u vremenskim špicama i prostornim uskim grlima stvara štetu koju možemo nazvati nepopravljivom. Što je zastoj duži, to su veće količine otrovnih plinova koje vozila ispuštaju. London je bio prvi grad koji je proveo eksperiment s naplaćivanjem taksi za prolaz kroz strogi centar. Bilo je to 2005. godine. Godinu dana kasnije za istu administrativno-urbanističku mjeru odlučili su se i u Stockholmu. Mjera se pokazala djelotvornom – znatan broj stanovnika ostavio je automobile kod kuće te je vrijeme potrebno za putovanje u zoni zagušenja smanjeno od 30 do 50 posto. Smanjila se i količina smoga, kao i tone ispuštenog CO2.

U mnogim gradovima svijeta već decenijama postoji i s promjenjivim uspjehom funkcionira program zajedničke upotrebe privatnih vozila, u sklopu kojeg 350.000 ljudi u 600 gradova svijeta dijeli oko 12.000 automobila. Rješenja, međutim, ne mogu počivati na nečijoj dobroj volji, nego na dobrom i efikasnom sistemu, koji bi saobraćaj kao dinamičku komponentu života u gradu sveo na razumnu mjeru.

Na Heathrow svakih devedeset sekundi sleti po jedan avion. Da putovanje prema aerodromu ne bi bilo pakleno – kao u Bangkoku – u Londonu su uveli specijalnu liniju podzemne željeznice kojoj je prva stanica u centru grada, a druga i posljednja – ispod Heathrowa. London je opasan autoputem. Autoput je za današnje ono što su zidine bile za antičke i srednjovjekovne gradove: granica koja ih odvaja od spoljnjeg svijeta. S tim što im je uloga oprečna – zidine su odvajale grad od okoline, a autoput ga spaja. Ali je tako postavljen i konstruiran da on ipak dijeli dva svijeta. Ili bar dva prostora: jedan u kojem vlada prenapučenost i drugi, primjetno prozračniji i opušteniji.

Automobili ne uništavaju samo megalopolise. Uzmimo za primjer bosanskohercegovačke gradove. Zenica, Tuzla, Banja Luka, Čitluk, Mostar, Visoko, Sarajevo. Svi oni zakrčeni su automobilima jer je pred urbanistima gotovo nerješiv problem: kako urbanu strukturu čiji su temelji formirani na potrebama i parametrima 17., 18. i 19. vijeka prilagoditi ekstremnim i eksplozivnim uvjetima 21. stoljeća?

Infrastruktura, brzina i urbana estetika

Svi veliki gradovi u stanju su raspadanja. Ali ipak funkcioniraju. Vodovodne instalacije u Londonu stare su između dvadeset i sto godina. Gubici vode iznose i do 70 posto. I kod njih ćete naići na neodoljive primjere balkanskog šarma: danas radnici asfaltiraju ulicu, a sutra dođu komunalci i u asfaltu iskopaju kanal za telefonske instalacije.

Organizacija treba biti savršena da bi se najelo, napilo i obuklo deset, dvadeset ili trideset miliona stanovnika. A takvo savršenstvo uvijek je sumnjivo. Megalopolis je po definiciji prostor savršenog haosa: postoji neki latentni red koji počiva na neprestanom pokretu i nekako ustrojava stihiju. Potrebne su hiljade kilometara kanalizacije da se grad ne bi ugušio u smradu. Desetine miliona ispražnjenih crijeva. Desetine hiljada restorana brze hrane puni su u svakom trenutku, dvadeset i četiri sata na dan. Hrana se pravi brzo, jede prebrzo. Osnovni princip je – uđi, naruči, plati, sjedi, progutaj. Imaš osam do deset minuta za sve to, jer ti ni tvoji poslovi, a ni organizacija ukupnog života u gradu ne dozvoljavaju više. Uostalom, namještaj i enterijeri u restoranima osmišljeni su za višeminutni, a ne za višesatni boravak – stolice su visoke, tvrde, neanatomske. Ko bi i poželio da ostane malo duže, sopstvena anatomija vrlo brzo ga upozori da se nalazi u carstvu brzine, koje je oprečno zadržavanju.

Svi rade, u stvari – svi se bore, za svoja tri hamburgera dnevno. Brzi obrok je mjerna jedinica vremena u velikom gradu.

U New Yorku infrastruktura brže propada nego što se obnavlja. Centralni tunel za vodu, čija cijena iznosi oko pet milijardi dolara gradi se 30 godina. Kad se i ako završi, novi popravci infrastrukture na željeznici, cestama i mostovima, tražit će dodatnih 90 milijardi dolara. U istom New Yorku, „glavnom gradu svijeta“, kako mu se tepalo sve do 11. septembra 2001. godine, sve radi 24 sata dnevno. U zoru, ulice su pune ljudi, a slastičarne, zelenare, knjižare i barovi širom su otvoreni. Zbog visokih renti NYC je grad koji se ne gasi. Tako je bar bilo prije terorističkih napada.

Podzemna željeznica ima posebnu atmosferu, potpuno drukčiju od one koja vlada gore. Isti ljudi ponašaju se različito ispod i iznad zemlje. Dok su na ulici, tijela im imaju uobičajenu zapreminu. Čim uđu u podzemnu – pognu ramena, skupe ruke, naboraju čelo, pogled obavezno zabrinut. Čitanje novina tu nije potreba za informacijama, nego odbrana od agresora: prosjaci, nasilnici, dangube, neće uznemiravati nekog ko čita.

U Sao Paulu odnedavno nema postera, reklama i letaka. Grad je postao bezreklamna zona zahvaljujući gradonačelniku Gilbertu Kassabu. Prije sprovedbe zakona o čistom gradu, tu je bilo više od 8.000 billboarda. Većina ih je postavljena nezakonito. Kassab je odlučio ukloniti ne samo ogromne plakate već sve marketinške postere i letke. Reakcije brazilskog Udruženja oglašivača bile su burne. Skrenuli su pažnju na mnoštvo malih preduzeća koja su osuđena na propast te procijenili novčani gubitak na 133 miliona američkih dolara. Argumentirali su da će 20.000 ljudi ostati bez posla. A fotograf Tony de Marco dokumentirao je ponovno rođenje Sao Paula kao čistog grada: „Skidanjem postera i plakata otkrivena je nevjerovatna arhitektura na koju bismo trebali biti ponosni. Ne smijemo skrivati svoje građevine, one zaslužuju da budu viđene.“

Smetljišta u velikim gradovima posebna su priča. Sredine s dovoljno novca ulažu u modernizaciju i unapređenje ovih zona. To znatno utiče na kvalitet zraka i okolnih voda. Mnogo je više gradova u ovom trenutku koji nemaju sredstava za kvalitetno i ekološko odlaganje otpada. U tim se sredinama smetljišta pretvaraju u alternativne industrijske zone, na čijem se tlu za obroke nemilosrdno tuku namnoženi lešinari, zapuštena i gladna djeca, profesionalni skupljači otpada, cijeli jedan napušteni i zaboravljeni svijet koji u smetlju traži i nalazi resurse preživljavanja.

Može li grad biti ekološki?

Zaista, da li jedan grad može biti ekološki? Da li višemilionska koncentracija ljudi na jednom mjestu može uroditi bilo čime što bi se moglo nazvati zdravim i korisnim po prirodu?

Kakav poguban učinak na zdravlje ima smog, govori podatak da liječnici koji u velikim gradovima obavljaju obdukcije često prema izgledu pluća ne mogu ustvrditi je li čovjek pušač ili nije. Mexico City – ponovo taj megalopolis, to je zato što je nezaobilazan kada se govori o manama velikih gradova – najveće je svjetsko carstvo smoga. U njemu se svaki dan - zbog karakterističnog oblika zdjele, doline stješnjenje uzvisinama, taloži 13.000 tona štetnih plinova. Godine 1990. zabilježen je rekord od 310 dana u kojima je nivo onečišćenog gradskog zraka premašio dopuštene granice Svjetske zdravstvene organizacije. Princip je univerzalan – duži toplinski valovi ne vraćaju se u svemir, nego ostaju zarobljeni u atmosferi, stvarajući iznad gradova efekt mini staklenika.

Najhladnije tačke na planeti odnose se na vodu i drveće. Njima je za zagrijavanje potrebna golema količina toplinske energije, koja se onda lagano ispušta u atmosferu. U otmjenim kvartovima Atlante, s gusto posađenim drvećem i uređenim parkovima, za četiri stepena je hladnije nego u središtu grada, među betonskim zgradama i tamno obojenim krovovima.

Užareni gradski asfalt, tone najgorih isparenja iz saobraćaja i industrije, četvrti bez daška vjetra. Tako izgleda sve vrelija ljetna stvarnost savremenih polisa. U velikim je gradovima temperatura prosječno sedam Celzijevih stepeni veća nego u okolici. Razlog tome je efekat mini staklenika uzrokovan ogromnom količinom štetnih hemikalija koje svakodnevno ispuštaju.

Jedini lijek, kažu jedni, je – saditi više drveća i tamne krovove zamijeniti svjetlijim, koji će reflektirati toplinske valove u svemir. Gradovi bi trebali planski saditi guste drvorede. Zelene površine u gradu trebale bi zauzimati 40 posto površine. Danas je to u prosjeku tek 15 posto.

Od 20 najzagađenijih gradova svijeta, 16 ih je u Kini. Peking je 2005. godine imao sedam miliona bicikla, ali to je više bila stvar siromaštva nego ekološke osviještenosti. S porastom životnog standarda, u Kini dramatično raste i broj automobila na ulicama. Životni vijek pekinškog prometnog policajca je 40 godina. Održavanje olimpijskih igara tokom pripremnog perioda često je dovođeno u pitanje isključivo zbog ekoloških razloga.

U Londonu, zahvaljujući državnom novcu i građanskoj pažnji, postoji desetine izvrsnih parkova. Te originalne i neočekivane oaze od prometnica su često odvojene zidovima visokim pet metara. S jedne strane zida je ulica, autentični pakao 20. i 21. vijeka, sazdan od brzine, buke, kancerogenih gasova i destruktivne nervoze, a s druge eksperimentalni raj po kojem vjeverice prolaznicima jedu iz ruke, jeleni šetaju bez straha od ljudi, a patke u redu čekaju da im se baci hrana. Park u Richmondu smatra se najvećim izvorom kiseonika u nepreglednom gradu u kojem više od dva miliona vozila izbacuje tone štetnih materija.

U Kini planiraju izgraditi novu metropolu – Zhengzhou, višemilionski grad koji će biti smješten oko 1000 kilometara južno od Pekinga. Planirano je da ovaj projekat 2015. godine postane stvarnost. Ali i novi svjetski centar za naučna istraživanja. Projekat će raditi japanski arhitekta Kisho Kurokacva. Zamišljen kao „ekološki vrt“ i „naučno carstvo“, grad će imati specijalne filtere za vazduh i vodu koji bi tu trebali biti besprijekorno čisti.

Ostaje otvoreno pitanje – šta je s ostatkom Kine i planete? Da li besprijekorna ekologija treba da bude privilegija eksperimentalnih rajeva na zemlji, ili je ona condicio sine qua non naše zajedničke budućnosti? Saobraćaj, tehnologija, infrastruktura, štednja, reciklaža, trajna borba protiv zagađenja, postaju osnovne pretpostavke preživljavanja. Barcelona je 2000. godine počela projekt korištenja sunčeve energije za zagrijavanje zgrada i vode za domaćinstva. Godišnje se zahvaljujući ovom projektu uštedi 25.000 megavati energije, a 65 španskih opština slijedi primjer Barcelone, pokušavajući učiniti nešto za održivi razvoj. U Sydneyu, zahvaljujući recikliranju otpada, godišnja emisija CO2 smanjena je za 210.000 tona. Kao kad bi se s ulica trajno uklonilo 50.000 vozila.

Intrigantan podatak: 35 gradova iz 17 zemalja Evrope kandidiralo se za titulu prve Evropske zelene prijestolnice za 2010. i 2011. Radi se o novoj inicijativi, a titulu će dobiti oni gradovi čija organizacija urbanog života bude uključivala i mjerljiv doprinos očuvanju okoline. Među gradovima koji su se kandidirali su Amsterdam, Bordeaux, Bremen, Kopenhagen, Dublin, Hamburg, Hannover, Helsinki, Lisabon, Prag, Oslo, Riga, Stockholm, Vilnius, Rotterdam, Valencia, Zaragoza... Šest gradova (tri za 2010. i tri za 2011.) ući će u uži izbor, a konačna odluka o prve dvije Evropske zelene prijestolnice bit će donesena početkom 2009. godine.

Javlja se novi fenomen. Gradovi su zainteresiraniji za ekologiju nego države. Sporazum iz Kyota je primjer. U Sjedinjenim američkim državama, koje odbijaju potpisati sporazum, više od stotinu gradova potpisalo je različite protokole čiji je cilj smanjenje zagađenja. Pretpostavlja se da su gradovi ti koji bi kvalitetnije od država ili međunarodnih institucija mogli biti pokretač efikasnih promjena na globalnom nivou. Gradonačelnici 40 najvećih gradova svijeta dogovorili su zajedničku akciju kako bi urbana sjedišta postala zelenija, čišća, bolja i ugodnija za život. Za početak, 16 gradova iz te grupe (tri miliona i više stanovnika) obavezalo se uvesti energetski efikasnije i čišće tehnologije. Planiraju se i ozelenjivanja javnih prostora, recikliranje otpada, prečišćavanje otpadnih voda…

Ken Livingstone je 2004. godine, suočen s porastom zagađenja, pozvao građane Londona da terase i krovove pretvore u vrtove, „kako bi se unaprijedio kvalitet života u gradu“. Tu su ideju kasnije sistemski preuzele prvo vlasti Beča, a uoči Olimpijade i Peking. Nesistemski, ideja je zaživjela u brojnim gradovima svijeta, od Istanbula do Sarajeva. I novi gradonačelnik Londona, Boris Johnson, nastavlja s ekološkim trendovima i eksperimentima. Nova vlast donijela je odluku da će smanjiti emisije štetnih plinova za nevjerovatnih 20 megatona do 2025. godine. U postizanje tog cilja uložit će 41 milijardu eura. Pretpostavlja se da najveći potencijal za uštedu energije leži u zgradama. Dobra izolacija osnovna je mjera kojom se potrošnja energije i računi za struju mogu prepoloviti. Tako London 2008. godine uspješno kreće s idejom koju sarajevski profesor Aleksandar Knežević bez uspjeha zagovara još od 1990. godine. Toplotna izolacija u zgradama, govorio je tada profesor, a ne gradnja novih hidro i termoelektrana, to je najefikasniji i najčišći način da se dođe do potrebne električne energije.

Ali vratimo se Londonu i novom gradonačelniku, koji je na početku mandata obećao da će ozeleniti grad i u sklopu te akcije zasaditi 10.000 stabala. London je prva metropola s konkretnim planom. Pretpostavlja se da će ga slijediti i ostali veliki gradovi, koji su odgovorni za oko 80 posto emisije stakleničkih plinova. Uz pomoć tehnologija koje su danas na raspolaganju, London bi mogao ostvariti bitne ekološke promjene bez značajnijih udara na stil života svojih građana. I tako promovirati novi način organizacije života u gradu.

Međutim, postoje i drukčiji pogledi na sadnju drveća kao ekološku panaceju. Nova istraživanja s Univerziteta Duke pokazuju da plan sadnje možda i nije savršen. Stručnjaci su otkrili da samo određeno drveće, i to ono koje redovno dobija dovoljne količine vode i hranjivih tvari, može ublažiti efekte globalnog zagrijavanja. Istraživački tim je eksperimentima pokazao da drveće nije u stanju u prirodnim uvjetima ublažiti negativne posljedice globalnog zagrijavanja. Na mjestima u kojima ne pada dovoljno kiše i gdje nema potrebne količine hranjivih tvari za drveće, ono neće imati nikakvog pozitivnog učinka na posljedice globalnog zagrijavanja.

Gordon Brown, tadašnji britanski ministar finansija, a današnji premijer, u maju 2007. godine objavio je da namjerava sagraditi 100.000 stanova u pet novih eko-gradova, koji će se snabdijevati strujom uz pomoć solarne energije i vjetra. Novi gradovi, s po 20.000 kuća i stanova, zasnovani su na ekološkim projektima koje je prvi pokrenuo princ Charles i bit će izgrađeni na lokacijama koje su ranije imale drugu namjenu, kako se ne bi krčio teren i uklanjalo rastinje.

Ovaj i slični primjeri nagovještavaju novi odnos čovjeka prema sebi, prirodi i planeti. Ostaje pitanje – da li je kasno. Je li s ovakvim projektima trebalo početi prije 30 godina? Šta s milionima neekoloških zgrada, šta sa stotinama aspekata zagađenja o kojima još niko ne razmišlja? Je li romantična ideja vrta na ravnim krovovima zgrada šminkerski trik, kap u moru? Ili način razmišljanja koji bi mogao postati pravilo i pokrenuti jedne, a zaustaviti druge trendove?

Neboderi

Nema nam druge, gradovi se moraju razvijati prema nebu. Stručnjaci upozoravaju da priče o ekonomičnosti nebodera nisu tačne. Svaka zgrada s više od 80 spratova mora imati dodatna ojačanja protiv ekstremnih uticaja. Kao i dodatne liftove. Te intervencije bitno smanjuju količinu iskoristivog prostora i poskupljuju investiciju. Osim toga, nije malo arhitekata koji tvrde da je nemoralno graditi supervisoke građevine, jer nitko ne zna kako se boriti s eventualnim požarom na tim visinama.

Sve je počelo 1913. godine, sa zgradom Woolworth na Manhattanu, koja je imala za ono doba fantastičnih 50 spratova. A sve se bar za sada završava zgradom Taipei 101 u Tajvanu, koja je sagrađena 2004. godine, ima 101 sprat i visoka je 509 metara. Taipei 101 je za 57 metara nadvisio 452 metra visoke Petronas tornjeve U Kuala Lumpuru, koji su titulu najviše građevine na svijetu nosili od 1998. godine. Međutim, ni Taipei 101 više nije najviša građevina na svijetu, samo što ona koja ga je pretekla još nije dovršena.

Najviši toranj u Kini, šangajski Jin Mao, visok je 421 metar, koštao je 530 miliona dolara, a dnevni troškovi održavanja iznose 121.000 dolara. Soliteri ne plijene pažnju samo visinom. Jednom od najuzbudljivijih građevina na svijetu proglašena je zgrada kineske nacionalne televizije. To su dva tornja koja se, pod uglom od 60 stepeni uzdižu do visine od četrdesetak spratova, a onda naglo zakreću za 90 stepeni i spajaju se na vrhu. Oblik podsjeća na dva izokrenuta slova Z. Izgradnja je premašila 750 miliona dolara, a površina zgrade je oko 550.000 kvadratnih metara. Rezultat: najneobičnije, najveće i najskuplje medijsko sjedište u svijetu.

Od projekata budućnosti valja spomenuti i novu piramidu. Sa staklenim površinama i oštrim uglovima, ovo arhitektonsko djelo koristit će najnovije tehnologije i bit će samoodrživi grad budućnosti, koji je dobio znakovito ime Ziggurat. Piramida će biti dom za milion ljudi, sama će proizvoditi energiju pomoću vjetroturbina i neće ispuštati ugljični dioksid u atmosferu. Kao glavni kvalitet tvorci navode uštedu prostora. S površinom od 2,3 kilometra Ziggurat zauzima tek 10 posto prostora inače potrebnog za život milion ljudi. Još nije izvjesno hoće li ova vizija dobiti finansijsku podršku Evropske unije, kojoj su tvorci projekta ponudili financijsko partnerstvo.

Uloga kapitala, odnosno Dubai

Dubai, grad s najbržim rastom na svijetu, dobar je primjer šta jednoj savremenoj aglomeraciji treba da bi se razvijala, da bi postala i ostala ugodno mjesto za život. Tri su osnovne stvari: novac, novac i novac. Neko će dodati da uz te tri valja dodati još najmanje dvije – dobre ideje i kvalificirane stručnjake koji te ideje mogu realizirati. Što je tačno, ali je tačna i činjenica da njih nema bez novca, a da tamo gdje njega ima, svi ostali elementi i preduslovi vrlo brzo se obezbijede i okupe.

Kad je otvoren Burj Al Arab, najluksuzniji hotel na svijetu, barel nafte koštao je deset dolara. Dubai je, kažu posmatrači, isto kao i nafta, odnosno njena cijena, rastao do neslućenih razmjera. Ima 1.100.000 stanovnika. Zovu ga Kalifornijom arapskog svijeta. Zahvaljujući nevjerovatnim ulaganjima, koja su porodila nevjerovatne građevine, postao je jedna od najatraktivnijih turističkih destinacija. Brojke sve govore: 1996. imao je 500.000 turista, a deset godina kasnije skoro sedam miliona ljudi posjetilo je ovaj grad.

Proširenje postojećeg aerodroma košta četiri milijarde dolara, a gradi se nova, grandiozna zračna luka koja će biti gotova 2020. godine. I koja će višestruko nadmašiti taj iznos. Tankerska luka Jebel Ali najveća je umjetna luka u svijetu. U njoj se brod iskrca 12 puta brže nego u Rotterdamu. Dubai izrasta u čarobnu destinaciju zahvaljujući kapitalu, ali i teškom radu radnika sa svih strana svijeta. Oni nemaju nikakvih prava i žive život iz noćnih mora – naporan, iscrpljujući rad, kojeg zamjenjuje period s nedovoljno sna, pa onda ponovo rad. Za razliku od radnika, koji pate, turisti ovdje beskrajno uživaju. Dubai, koji nominalno pripada jednom vrlo rigidnom i konzervativnom svijetu, ima moto koji sve govori: „Zapadnjaci su dobro došli, zajedno sa svojim porocima. Pogotovo s porocima.“ Jer poroci donose novac turističkim oazama. Više potroši jedan rastrošni Amerikanac, odan piću, kocki i ženama, nego deset smjernih, discipliniranih Japanaca.

Neboder Burj Dubai, koji još nije gotov, u septembru 2008. godine dostigao je 688 metara visine. Trenutno ima 160 spratova. Zgrada će se nalaziti između dva umjetna pješčana otoka i imat će 200 spratova. Predviđeno je oko 150 liftova. Građevina će biti toliko visoka da će prolaziti kroz pet mikroklimatskih zona. Temperatura na vrhu biti će 10 stepeni niža od one na dnu. Planirana brzina liftova omogućit će ljudima da vide zalazak sunca dvaput – sa zemlje i s vrha nebodera. Novi neboder zauzima prostor od 270 hektara u luksuznom dijelu grada nazvanom Novi Dubai, a mogao bi visinom dostići i kilometar. Projekat koji će uključivati i umjetnu luku trebao bi biti gotov do 2020. godine.

Ali Dubai nam malo govori o mogućnostima savremenog grada, a mnogo više o svemoći savremenog kapitala. Grad je ipak nešto drugo.

Dostignuća grada, eventualna rješenja i pravci razvoja

Grad je dinamična struktura u kojoj nisu moguća samo dva fenomena – trajna kategorija i mirno mjesto. Ništa u gradu nije trajno, sve je podložno promjenama, preinakama, razvoju, novim planovima, ali i nepredviđenim katastrofama. I ništa u gradu nije mirno jer buka, metež i brzina prodiru u sve pore našeg života. Veliki gradovi imaju najveće probleme ali i najbolje uslove da ih riješe. Gradovi su ogromni, nepresušni resursi inovacija i ideja.

Da li su moguće efektivne inovacije koje megalopolise mogu spasiti od raspada i potpunog haosa, u koji su mnoge aglomeracije već nepovratno potonule. Velegrad je prirodni rezervoar kapitala. I to je njegova najveća šansa. Ali i prokletstvo, jer upravo zahvaljujući kapitalu savremeni grad vrlo često sklizne u antigrad, haotičnu nastambu u kojoj ljudi gube kontrolu nad životom.

Život u velikom gradu pun je kontrasta. Pariz vri od života, ideja, stilova, inovacija i nepomirljivih suprotnosti. U jednom uzavrelom loncu žive i rade menadžeri i homoseksualci, beskućnici i manekeni, glumci i kriminalci, umjetnici i činovnici. Vreva nikad ne prestaje. Kontrasti su srčika megalopolisa. Gore, na zemlji, ulicama ponosno klizi limuzina duga dvanaest metara. Arapi, kada se obogate, za vozače uzimaju isključivo bijelce, a bijelci – crnce. Izgleda da skorojevićima, iz samo njima znanih razloga, godi ta međurasna nadmoć. A dolje, samo dvadeset metara ispod te limuzine, u hodniku podzemne željeznice, sjedi drhtava, zarasla spodoba, nekad evidentno čovjek, kojem je nesreća oduzela ljudska svojstva i pretvorila ga u amorfnu, neprepoznatljivu masu stare odjeće, smežurane kože i prljavih dlaka. Ispred nje, usred carstva francuskog jezika, nevješto ispisan transparent: AIDS. HUNGRY. PLEASE HELP ME....

Luis Mumford kaže da se, suprotno vjerovanju demografskih statističara, važnost jednog grada ne mjeri brojem stanovnika, već ostvarenjima na području umjetnosti, kulture i ekološke misli. Zanimljiv primjer, koji se uklapa u Mumfordovo razmišljanje, španski je grad Bilbao. U jednom trenutku donesena je odluka da Bilbao postane grad kulture, umjetnosti, inicijativa, kongresa, festivala... Danas je tamo osam muzeja, među kojima i čuveni Guggenheim. Bilbao svake godine bilježi porast turističkih noćenja. Muzej Guggenheim djelo je kanadskog arhitekta Franka Gehryja i odmah nakon otvaranja 1997. godine nagovijestio je početak preporoda. Deyan Sudjic, direktor Muzeja dizajna u Londonu, tim povodom kaže: „Nakon što je jedna zgrada promijenila tužni postindustrijski grad Bilbao u sretno mjesto, svi žude za ovim efektom. Zanimljivo je da u malim zemljama arhitektura postaje veoma važna za pokazivanje identiteta. No, uspješan grad nije samo onaj koji će napraviti neki veliki muzej, već ga i ispuniti nečim značajnim. Nije dovoljno imati zanimljivu arhitekturu, treba i nadogradnja.“ A Bilbao, odnosno njegovi stanovnici rade upravo na tome, koriste Muzej kao kreativnu polugu koja mijenja grad. Dječija igrališta u srcu grada, veselog dizajna i obojena šarenim bojama, postala su zaštitni znak Baskije.

Kultura, ljepota, čistoća, to su elementi kojima ambiciozni gradovi profiliraju sopstveni šarm. Američki bejzbol klub New York Yankees godišnje proda tri miliona ulaznica, a muzej Metropolitan milion i po više. Guggenheim je od otvorenja 1997. do decembra 2006. godine posjetilo više od devet miliona ljudi, koji su tu ostavili dvije milijarde dolara. Dubai, ako za početak i nema šarma, ima novac kojim kani dovesti ili proizvesti kulturu, kojom kani izgraditi identitet, kojim namjerava privlačiti turiste. Smatra se da je grad početno mjesto razvijanja savremenog života. Mexico City je već 2000. godine imao 30 miliona stanovnika. Zagađen, nasilan, haotičan, noćna je mora globalne budućnosti ali, s druge strane, i jedan od intelektualno najstimulativnijih gradova svijeta. Kao mjesto gdje se raspravlja o najaktuelnijim temama i gdje se rađaju nove vizije i snovi.

To je možda najbolji primjer borbe koja se svakog dana, svakog sata i svake sekunde vodi u današnjim gradovima. Za nadmoć se bore mogućnosti i ograničenja. Gradovi budućnosti, ako bude novca – i, posebno, ako uopće bude te budućnosti – gradit će se tako da ne uništavaju okolinu. U njima će se koristiti ekološke tehnologije. Cilj je napraviti grad snošljiv za život. Koji je inače sve nesnošljiviji. Dilema je već sada pred nama: ili će se čovječanstvo ekološki osvijestiti, ili ćemo i dalje problem prenaseljenosti rješavati ratovima. Sve žešćim, sve nemilosrdnijim i sve efikasnijim.

Opterećen problemima zagađenja, prenapučenosti, loše infrastrukture, grad nekad i ne uspijeva demonstrirati svoje kvalitete. On je stoljećima stjecište najboljih ideja, najrelevantnijih pokreta, najvitalnije energije. Gradski prostor ispunjen je kreativnošću, vitalnošću, kompeticijom, produktivnošću, plodovima ljudskog rada, truda i maštanja. Teško je povjerovati, ali na svijetu postoje i čisti, uređeni, sređeni gradovi u kojima je ljepota živjeti i raditi. Riječ je o gradovima u kojima se nalaze sjedišta velikih kompanija, u kojem je obrazovni sistem na visokom nivou, gdje je dobro razvijena struktura javnog prevoza i gdje odavno, desetljećima, a u nekim slučajevima i stoljećima, nije bilo ratova. Najčistiji gradovi za 2007. godinu su Calgary, Honolulu, Helsinski, Ottawa, Oslo, Stockholm...

Moguće je preobraziti loše i prljave gradove. Moguće je da ružni, zapušteni, siromašni centri uskrsnu iz pepela. Uslov za taj preobražaj je da propadnu faktori njihovog nazatka. Primjer su Cleveland i Pueblo. Uskrsnuli su nakon što su propale industrije na kojima su se ta dva grada razvila. Cleveland je svojevremeno bio jedan od najzagađenijih gradova u SAD, u njemu je površina rijeke Cuyahoga doslovno gorjela od izlivene nafte, a svoju je 200-godišnjicu obilježio kao grad mostova. U obnovi je 1991. godine uloženo više od četiri milijarde dolara. Pueblo su decenijama nazivali smradograd, zbog dima koji se dizao iz dimnjaka brojnih čeličana. Grad od 100.000 stanovnika uspješno je preživio slom industrije, okrenuo se budućnosti, a prostor napuštenih čeličana uz rijeku Arkansas danas je nepregledni park ispunjen skulpturama poznatih umjetnika.

Radi se o tome da gradovi mogu biti lijepi, ugodni za život, samo što takvi zahvati traže novac. I to onaj najskuplji i najneisplativiji, novac koji se ne oplođuje ni kratkoročno ni srednjoročno, nego tek na dugi rok. Ali nema bolje investicije od grada ugodnog za život. S tim u vezi, postoji prijetnja pogubnija od zagađenja, kriminala, prenapučenosti i siromaštva. To je prijetnja na koju niko nije imun. Riječ je o kapitalu. Gradu prijeti bogati investitor, čovjek koji ne vodi računa o lokalnoj zajednici, o potrebama stanovništva, o zagađenju i sekundarnim posljedicama svojih profitabilnih projekata. Ali tako već zadiremo u neke druge teme, politiku i korupciju, koje razaraju ukupni život ljudskog roda. Ta priča svojim mračnim segmentima nadmašuje temu kakva je grad.

Eksperti Ujedinjenih nacija smatraju da ovi problemi predstavljaju pozitivne izazove. Urbanizacija je jedini način da se osigura normalan život. Prepisujemo formulu koju preporučuju: stvaranje novih radnih mjesta osigurava bogatstvo, mjere za zaštitu okoliša stvaraju radna mjesta, a gradnja domova za beskućnike smanjuje i uklanja opasnosti od rasizma i epidemija. Sa svim svojim manama, grad nam je jedina šansa. Neizvjesna, nepouzdana, za mnoge nepravedna, ali ipak šansa.