Vera Čejkovska

Pjesme iz knjige Rubovi

Sarajevske Sveske br. 21/22

(Rabovi, Matica makedonska, Skopje, 2007)

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinović

Portreti

samo pokušavajući
da mjesečevim zasjalim zracima na dlanovima
u polumraku
milostivo dodirnem svaki
od mnogostrukih izraza na njegovom licu
koje se kao neki otjelovljeni atman
stalno probadano odjecima
osvrće na svoje mnogo puta ponovljeno a
dok prigušena lampa i plodovi iz vrta
tonu u ogledalo
kao u neku poluprovidnu sliku postanka
predmeti izviru sa dna te slike
kao jata riba množeći sjaj
a oko vrata mi se niže
đerdan hladne opomene

Portreti

njegovo odsustvo postaje raskošno:
jesenji dan koji, osvećen nepomućenim suncem,
zjapi iz otvora prevelikog vijenca, spletenog od brezovih grana sa žutim lišćem, smolastih i svjetlosnih niti;
plavi bezdan uhvaćen u
ogledalu ispravljenom pa položenom i okovanom
zlatnom prašinom, ćilibarnim i srebrnim zracima:
ogledalo nad kojim sad ispuštam
svoje krajnje odgovore
- hladne riječi,
koje se miješaju s
padom izgorjelih hrastovih listova,
s odlijetanjima crvenorepki
i nekakvim purpurnim odbljescima
suvišnosti

Ogledanje

kad ogledalo približavam sebi,
povlačim li njime
svjetlosne i vremenske struje
koje na drugom kraju poniru u tamnu mrlju,
neku koja možda, budući da je početak,
objašnjava i ogledalo i moj lik,
ono što je promjenjivo, ali i ono što se pamti
u svoj svojoj raznovrsnosti…

ili se, samo u prolazu, zagledam
u ledeno gladak, svijetao, nepromjenjiv i samodovoljan svijet,
u toj mjeri odsutan – da i mene odražava
bez preinačavanja, bez pamćenja,
među predmetima, podacima, znanjima i strahovima,
svi tako, bez porijekla,
i sami mustre na vremenskom ledu
koji se hvata na redoslijedima
što prate samo već viđeno
između dva treptaja trepavica, dva zvonjenja
čaša, dva lepršanja velova…
- nekakvo ukočeno misaono lišće i cvijeće
koje polako obuzima i moj dah:
dok izgnana neposrednost bira nekog drugog
da razgrne zavjese od čipke
i da otkopa s njih zakopani sjaj
kao svoje pravo tijelo

Rubovi strasti

- događaj koji ne budi čežnju dužinom svog okvira;
- okvir koji ne budi čežnju redoslijedom
događaja;
- nevidljivo, i ono što se ne vidi u odrazu,
ne pomalja se kroz narcise i ljubičice
u ogledalu,
kroz jata čudnih ribica iz pritajenog jezerca:
- nema zanosa da sjajnim ishodima
varljivo razigrava površinu,
da razvejava pogrešne tragove po obali,
i da spušta plašt pred propašću;
- čišćenje ne zamagljuje rezove;
- ni usredsređenost ih ne zamagljuje:
nema mnogo stranica do kraja;
- nema stranica na koje opet ujutro slijeće
nevinost, iščeprkana iz odjeljaka
istrošenog sadržaja;
- nema stranica u čije procjepe noć opet dosipa
slasnu glatkoću
i: blagonaklon, blagorazuman, blagoust
i uvijek misaon lik
pomalja se
s praslikom i predskazanjima o spoju
preslikavajući se
u neko moje buduće ja.

tekst, kao i ranije, nastavlja da teče
neprimjetno

Bijela

vidjela sam prvo sebe kako u bijeloj odeždi koračam kroz
zeleno-bisernu ravnicu, među odbljescima
oblih ogledala i oblih glagola, iza bijelog konja koji
galopira prema horizontu, ne bi li presreo tanki plašt
oblaka raspušten po nebeskom plavetnilu…
Zatim – ulica.
nered od gotovo prepotopski gustih neba između
krovova i zvonika.
očekivane anđeoske krhkosti, u padu preobraćene u tijela utegnuta u crne kostime; s krilima od izluđenog vazduha, koja istjeruju smeće iz uličnih uglova,
noseći ga pravo u lice; s trubama koje huču, sijekući
zvuke crkvenih zvona i saksofona u klubu.
dah nevjernog konja, naslućen na svečanoj trpezi,
kao da je riječ o nekoj šagalovskoj svadbi.
prezrele višnje bačene u nevjestinsko bijelo…
Svi elementi raspadanja raja, koji kao da nikad nije bio sastavljen, pod prijetnjom podivljalog množenja slova.
… I jedna sova, koja, nošena ka centru novih
strujanja, sijeva svojim vječito pronicljivim i gotovo sumnjičavim očima…
Još kasnije, u sobi svijećnjaci koji zrače čvornatom svjetlošću, postelja u kojoj sagorijeva strast: tiha kao rubovi neke dužnosti prema zakonu, čije poštovanje je urođeno; s poniranjima u svijest, koja će možda biti sagledana kasnije, pošto iščezne iz mnoštva dodirljivih stvari…
Zasad, svake noći, prikrivena, a ničim neograničena, odvojena od bjekstva zbliženih tijela u istoj viziji:
livada sa zumbulima ispod kristalnih vazdušnih stolova,
u koju su bijeli zečići rano izašli…

Ulice

- presrijetajući oštre struje svjetlosti među neprohodnim ogledalima, dok je oblina svedena samo na neočekivana zrnca pijeska, zakotrljani po pločnicima, prema nečemu: duboko, duboko ispod divnih divovskih nebeskih traka;
- izvlačeći halucinogene sirupe i romorenje blještavih
kiša koje se slijevaju po reljefnim mermernim zidovima…
- Dolazeći zatim u iste ulice kao u sive kutije u kojima se množe odsustva – ispod svijećnjaka koji je okačen u sredini zamagljenog nebeskog poklopca i koji zrači neodgonetnutim značenjima Knjige Postanka;
- dok strast iščezava, ostavljajući na suprotnim
stranama samo rubove koji stežu kao okovi
- iz kojih se mašta o najsmjelijim uzletima
crvenorepke…
- A već ima cvrkutanja dolje, u hrastu, na rubu zelenila…
- Dolazeći zatim noću u iste ulice – tamnosomotni
predjeli nad kojima se mjeseci i breskve probaju
kao puteni uzorci;
- u istim ulicama noću, upijajući razlistanu električnu žučnost i rascvjetanu tišinu prozora,
koji više i nisu nikakve pukotine…
- nadnoseći se noću nad iste ulice – tamni
ponori iz kojih vire vjekovni fosforescentni
štapići:
- samo pokušavajući, naknadno, da pročitam naličje
tog pogleda: bijelokartonski svodovi s crnim zvijezdama

Slike

nekada sam možda mogla da budem potpuno označena
jednostavnom slikom tamne šume koju najednom probadaju prsti zore.
sada – slike urezane u betonsko, metalno, porcelansko, kristalno… meso, pošto su iščupali korijene spokoja, slike – izrasle do stepenika na kojem nemogućnost nadvladava mogućnost vraćanja, slike – razigrane do zvučnog vrijenja – koje se urezuju u sabrani nebeski svod, nesnosno kao povezani podaci u moždanoj kori. slike – preslikane skladno u svim pravcima i na svim nivoima, kao neki hologrami opšteg pamćenja. slike – prijetnje iskazane sklanjanjem zavjesa, čak prekrasne slike, kao sjajna vjenčanja s prostorom, uz neizbježan osjećaj da te nadgleda neko ili nešto svevišnje. čak i slike: zaboravljene zbog potreba logičnog reda; oslabljene time što su podvrgnute postupcima koji služe njihovoj brzoj i lakoj primjeni; izlizane od prekobrojnih citiranja zbog čari koje su nekad širile; presječene rubovima koje volim onako zamagljene i ponovo izbistrene.
sve stvorene dodirivanjem nevidljivog.
sve s podivljalim granama u potjeri za svojim iskonom – s ciljem da ga pokriju, da ga oblijepe, da ga uguše – samozadovoljno pritom se kalemeći jedni na druge, ukrštajući se, izrodivši se iz prašume u kojoj se već gubi smisao za lov i lov za jedinstvenim smislom: prepoznati neviđenu sliku.

Ruže

prolazila sam pored vrtova s crvenim, rozim,bijelim – čak i pretpostavljenim ružama: s laticama oslobađanja.
tonula sam među užarene voštane ruže: koje su istopile tamne grane straha, praveći od njih nevidljive proboje ka spokojstvu.
modre ruže iscrtane na svijetloplavom horizontu, iz kojih struje bajke niz lice.
divlje ruže kraj pozlaćenih sobnih vrata – da podsjete da unutrašnjost bajki nije glatka.
iznad jednog skoro srebrnog osjećaja – sive ruže među maslačcima i platinastim plaštovima: da popune spektakle neodređenosti.
nakarminisane usne – latice svijetlocrvenih, čak – oprobanih ruža boje višnje: da iskažu novorođene tekstove pred kaleidoskopom u kojem se smjenjuju neba.
ljubičaste ruže sinule u mraku kao razvijana tvar sna. kao primjerci prizemljene božanstvenosti – koji spuštaju blagu koprenu na vlažne oči.
žute ruže iznikle u polumraku, koje se otvaraju da bi pokazale moja mjesečinstva.
prozračne, kišne ruže na prozorima – prelivaju me pjenom mekih mogućnosti, razvlače me, oduzimajući mi resku riječ.
jednostavne ruže spletene oko izljuštenih fasadnih zidova – smirenih i cjelishodnih poput puta lao-cea.
u mermernom kupatilu s azurnom vodom – latice crvenih, rozih, bijelih – čak i metalogičkih ruža: kao neki čunovi mahajane – nose me prema obali u strašno i prekrasno nigdje.
gizdave ruže kartezijanskog misaonog vrta, tragajući za predjelom koji je prvi bljesnuo, probijaju se nazad u svijest: kad jedan braman prepozna svoju prvu pjesmu: svoju slutnju znanja: svoje znanje o slutnji. Zauvijek moguće:
jedno zaobljeno blaženstvo koje odolijeva svim isprobanim praksama.

Leptiri

… Pišući, bez hiperbola, pjesmu o malom svježem jutru.
O jutru viđenom kroz tanku skramu, koja treba da predoči razgranatu mrežu slabašnih mogućnosti.
O jutru naslonjenom na krilca: na parčiće pretankog somota, koji treba da prikažu prisnost; sa šarama koje treba da budu spektralne sličice blaženstva; sa zamasima – blagim glagolima, koji treba nenametljivo da šire divotu…
… Dok neko baca granatu u hram, u posvećenosti osvećenog saglasja, zamjenjujući crvenu boju s ekrana svetom krvlju s ulice. A među iznuđeno probuđenim budama, u nekoj čudnoj zavjeri tvari protiv same sebe, jedna cokula smrskava nebesku simetriju zalutalog istinskog leptira.
I moguća globalna nirvana kao fotonski leptir
udaljava se brzo unazad, ka početku Rascjepa,
cijepajući od davnina pletene skrame među njegovim krilima…
Pišući pjesmu u kojoj utjelovljujem
onog koji bi primio i sklopio
krila grijeha…