Barbara Simoniti

Pjesme iz knjige Obrat sonca ('Okret sunca')

Sarajevske Sveske br. 49-50

sa slovenačkog preveo: Josip Osti

Pred putovanjem

Oko sebe
raspoređujem
kutijice
s rezervnim dijelovima:
nekoliko dugmadi,
kesicu čaja
i dobro ljepilo.
Bez toga
ne idem nikuda,
jer nikada ne znam,
kada će mi opet odletjeti
komad duše,
koju nisam znala
osigurati
omotom
površnosti.

Bez nogu

Imam hladne noge
skoro svaku večer,
kao da su samo dio mene
koji je ostao negdje napolju,
na hladnoći.
Nije čudno
što s takvim
prevoznim sredstvom
skoro nikada
ne dođem tamo
kamo bih htjela.

U garderobi

Iskala sam krilo
u ormaru:
sve puno kaputa
za različite uloge,
listam bluze, hlače, šalove,
jakna uvijek opet,
a sve bez suknje.
Obučem
prizemnu svakidašnjicu
i zatvorim
ormar.

U obratu

Obrni kuglu,
neka se zakotrlja
u nešto
drugo
po potpunoj
kružnici oboda,
sunčev obrat
lopte,
i več se skrajšava dan
i produžava noč
i ljeto jenjava
do novog
obrata.
Bolje bi bilo da si ostavio
loptu u kutu.

Rez

U zamahu
sablja
pada
kroz
zrak
i strah
i guta
gnjev
i bol,
a tik prije nego
pogodi,
izljušti
jezgro
ljubavi,
i padne
mimo.
I drugi put
ponovno.

Godišnja doba

Koliko je volje
u drvetu
da deblo
preko zime obamre
u starodrevnoj kori,
da u proljeće
uskipi
zelenim prstima,
procvjeta,
nahrani pčele,
primami leptirove,
izrodi sjeme
i s visine
poseže opet
duboko
do tla.
A potom
iznova.

Podglas

Kraj je
jednoglasja:
ispjevalo se
poput stakla
koje pukne
na nemilosrdnoj
studeni.
Stalno me
prati
basso continuo
prošlosti,
moje drugo ja,
neuslišani glas,
koji sam
ostavila
nekada negdje
pored puta.

Staklo

Usne postanu
jastuče za igle,
kada te pošaljem
kao paket.
Pazi, lomljivo,
jer ne mogu
znati,
u koliko komada ću te
sutra dobiti,
dobijem li te uopće,
s poljupcem
i cijelog
ili samo sasutu
kutiju probljesaka,
kaleidoskop
od neke dvojine.

Hlad

Sve mi izmiče
ispod ruku,
kao da sam
pustila otvorena
vrata hladnjaka:
iznutra hladnoća,
svud naokolo
mlakost,
otiče
bijela krv
ledenine
u slapu
mimo mene,
i ne mogu te
zadržati
u kuhinji
života.

Opeklina

Prevelika si
za moj
život,
žareća
meduzo ljubavi;
toliko mora
i toliko slobode
u slanoj izmjeni
plime i osjeke,
a uvijek me obilježi
tvoj poljubac
vruć.

Pozlata

S godinama sam si
prišutjela
već svu mudrost
o šutnji;
povijam se
pod zlatninom.
A ponovno si me
prešutio.
I opet me nema.
I opet mijenjam,
darežljivo,
zlato za kruh.

Osvit

Večer leži
u posteljini,
u krevetu za dvoje,
za netopirska
krila kože
i bokove
lučne.
A ti dolaziš
s jutrom.
Nema postelje,
nema platna za jedrenje,
nema pristaništa,
samo su dva tijela
slatkoznala
u brzacima
u preuskom jazu
u mlin.

Kruh

Sjedimo za stolom
i dijelimo
prošlost,
drobljivi kruh
tijela,
zalogaj
za zalogajem,
do zariječja
uspomena,
kako bi postali jedno.
Sredina i kora,
kada smo najviše
dvoje.

Breza, rumenilo, zvono

Tražim te
u brezovom lišću,
kada treperi
pod posljednjim
pogledom sunca,
tražim te
u odjeku
večernjeg zvona,
kada s susjedima
dodaje mrak
za avemariju
ili boginju noči
ili, čak, za mene,
kada olistam
u srebrninu breze
i vatru rumenila
i zvono neba.

Rukopis kiše

Kako da zadržim
vodu,
da ne isklizne
između prstiju
u presuho tlo,
u zelenu žeđ
trave i
biljki i
raspoložive zemlje?
Kako da zaustavim
pljusak obilja
u zelenini
svojih ruku?

Obrubnica

Po papiru
rastresenih
prepuno
slova blizine,
razaznajem ih
izbliza,
tragove strasne
kratkovidnosti,
kako bi još potrajalo
uhvaćeno vrijeme.
U ispruženim rukama
slova se izgube
u zapis
na obrubu bjeline
nečega većega.

Čarobni način

Koliko puta
da još prosanjam
iste snove,
da postanu
vapijuće
očigledna svakodnevica,
a kada vještim
pokretom čarobnjaka
preobrneš
svaki moj dan
u konačnu utvaru.
Sva moja kuhinja
puna je
bijelih kunića
crvenih očiju,
koji se neće
nikada probuditi.

Odgoj djevojaka

Šuti,
za vrijeme objeda govore
stariji
i muški
i drugi.
To nije obred blizine,
utoljavanje je gladi
u tračnici pogleda
proždrljivog boga,
koji prebiva u kruhu.
Šuti,
kada prodiru u tebe,
to nije obred dvojine,
utoljavanje je
njegove gladi
za promjenom.

Sveta Barbara

Usta su mi zarasla
u brazgotinu šutnje,
jalovu brazdu
uzduž lica.
Šta bih s ustima
u kuli
gluhog tamničara,
koji otvara
prozorčiće dana
i zastore noći.
Ne spasi me,
zatvoren je
sa mnom.

Tama

Svake večeri
zastrem zavjese
na prozorima,
da precrtaju
tminu
koja bulji u mene;
negdje u njoj su
oči mačaka
i krijesnica
i prošlosti,
i moje vjeđe zavjesa
posljednjim
atomom nade
preko njih zažmire.

Tučeni bakar

Svakoga dana s mukom
rađam uzdanje
da će sunce izaći,
da će biti cvijet zaliven,
jer pušta listove
iz rana,
da će blještavilo
bakra
zasjenčiti
zelena patina.

Putokaz

Bespuće čekanja,
kada ne znam
šta čekam
i zaklinjem se
da neću više
gubiti vrijeme,
a čekati su se naučile
žile i kosti
i drže me
kao putokaz
u zakutku,
koji poznaje kraj dana.