Mirana Likar Bajželj

NADIN STOLNJAK

Sarajevske Sveske br. 47-48

sa slovenačkog preveo Boris Gregorić

R.-u za ljetne riječi izgovorene uz pivo

Zajebano, misliš, dok koračaš po glatkoj, klizavoj, blještavoj rivi, dok pod tankim kožnim potplatima osjećaš svaki dodir s kamenim kockama. Bojiš se da ćeš se zaplesti u haljinu na koju nisi navikla. Ako se zapleteš, to će biti znak, a ako ne, isto tako; cijela je ulica nekako ispupčena, zbog straha, otjecanja kišnice ili vremena, već zbog nečeg. Još do prije nekoliko mjeseci taj bi trenutak opisala riječju paradoksalno, ali je sada ta riječ, s nekima drugima zaglavljena negdje straga, negdje u vremenu. Reci mi koje riječi koristiš pa ću ti reći s kim se družiš i što si. Još se možeš predomisliti, usprkos tome što se svijet u posljednje vrijeme ubrzava iz mjeseca u mjesec, iz tjedna u tjedan, iz dana u dan, danas se ubrzava iz sata u sat, pa samo još na to možeš misliti, da vremena više nema i na to kako je sve to zajebano.
Pred tobom je crveno-bijelo-modra zastava sa šahovnicom, mora biti druga negdje iza, da ne govorimo o onima koje su ostale po parkiranim automobilima; oko zastave su unajmljeni glazbenici koji pjevaju o Lijepoj našoj i o Dalmaciji koju ćemo braniti do zadnje kapi krvi, svi pjevaju s njima; pored tebe korača Goran, za tobom svi ti ljudi. Svi tvoji su ovdje i točno znaš što misle, nije ova temperatura za nas, prevruće je. Izmiješali su se s Goranovima, smeđe, zelene, bljutavo pastelne nijanse među crnima, modrima, i živopisno modernima, tvoji su navikli biti doma, najelegantnije boje za njih su smeđa i tamnozelena, nekako nisu za nas te vruće kamene ploče, to vrelo subotnje popodne, ali za tebe bi učinili sve, a i ono što napravi naša Nuša uvijek je dobro. Čak i ne znaš, tvojeg oca u gostionici zovu Našanuša jer svaku rečenicu počinje s tvojim imenom. Našanuša, veli, pa si popravlja naočale. Goranovi su se također zrihtali. Muškarci u elegantnim odjelima, na nogama nose kulerske talijanske cipele, bez čarapa. Probada te u ošitu. Kakav je to svijet u kojem svečano odjeveni muškarci ne nose čarape? Jesu li oni normalni?

Hodate rivom, u zraku miris soli koji se miješa s vonjem nafte i, hajde, priznajmo si, kanalizacije. S tvoje desne su privezane jahte, na njima, na bonaci, poput krpa, vise zastave, stranci vas gledaju s krme i procjenjuju. Čovječuljak na talijanskoj jahti se istegne fotografirajući muškarce. Tko će ga znati kako, ali zaplivala si, pa sve to gledaš odozgo, promatraš cijelu tu zbrku. Lijepo vidiš sebe kako hodaš po stoljetnom kamenu, znaš da ti je vruće, bojiš se da nešto nije sasvim u redu, vidiš i fotoaparat u Talijanovu malom smeđem dlanu. Možda će već ujesen neki manekeni ledeno- idiotskog pogleda koračati na modnoj pisti bez čarapa, dobra fora: koža na koži, sanjat će o tim visokim Dalmošima, zastavama, o ovom prizoru. U spomen na ovaj ljetni dan manekene će odjenuti u kratke hlače i mantile, u ruke će im staviti zastave, tvoje vjenčanje zamrznut će se u bizarne prizore izopačenog svijeta. Prokleti pederi, jednog će dana, sjedeći pred televizorom, reći Goran i promijeniti kanal. Gdje li ćeš tada biti ti?

Još lani i ti bi rekla, zgodni su, ti Dalmatinci, po svadbama pjevaju domovinske budnice, zanimljivo, sa sobom imaju zastave, nije ni čudno, kad su ih luđaci s brda toliko granatirali… Ali lani je lani, ove godine je ove godine, i ove godine to više nije samo egzotika, koja se uslika i pohrani za sive dane.

Sad su te zastave iznad tebe i ispod tebe, pitanja su se namnožila, motaju ti se pod nogama, gomilaju se, ali nije najbolje vrijeme za pitanja na koja ne znaš odgovore, iako ih zapravo znaš, inače se ne bi osjećala tako loše. Posljednjih se dana pojavio cijeli arsenal slika, svaka na svoj način grozna, a bliži se i trenutak kada će se sva pitanja udružiti u jedno, a odgovor će bit samo jedan.

Najednom si, na primjer, ugledala Nadin stolnjak, Nadu i njezine riječi… Goran nije bio u kući. Dva dana uoči vjenčanja cijelu noć nije bilo doma. Rekao je da malo ide van, da će se odmah vratiti, a to odmah se razvuklo do jutra. Njegov mobilni je ostao doma, vidiš, takav je zapravo život s njim, sjedile ste vas dvije, ti i Nada, u kuhinji čekajući ga, ponajprije strankinje, bez riječi. Primijetila si taj stolnjak, od plastike, oguljen, hajde, 'ajmo priznati, usto prljav. Nije da nikad nisi vidjela takav stolnjak, nije o tome riječ. Riječ je o tome da ćeš kod Nade živjeti, Goran ti je to lijepo rekao. Hoćeš li joj stolnjak, koji joj je dobro služio godinama, skinuti sa stola ili što? Takav će ti biti dom. A hoćeš li tako dobiti i domovinu?

Nada te gledala u očaju, kroz dim cigarete pale su riječi koje su na sve bacile novo svjetlo. Šta da ti kažem, rekla je, pa od tamo je ispao, i s gađenjem je namignula negdje među svoje noge. Sad se pitaš, je li to nasljedno. Nasljeđuje li sin od majke? Zauvijek. Može li se to nekako popraviti? A što učiniti s očajem?

Najgore što tvoja majka učini je mig uz riječi, znaš što, plus očajan pogled, plus prekid rečenice, šutnja. Znaš što, rekla je, kad si joj sve ispričala. Znaš što… Zar si za to studirala? Jesi za to izgarala? Otac to neće podnijeti. Noću je ustajao i odlazio slušati dišeš li. Tko će ti tamo dati posao? A ni pola joj nisi ispričala. Sad su tata i mama negdje straga, pitajući se je li to što se događa istina, i što je sljedeće.

Mama se jako boji. Lani si joj pokazivala fotografije s godišnjeg, na njima su bile i smetlarke, smetlarke su se činile kao sigurna, neutralna tema, ovdje su magarci, tamo granatama oštećena katedrala, pa opet žene na smetlarskom kamionu. Da, grozno, u Dalmaciji imaju smetlarke. Bilo vam je drago što u vašem svijetu nema svega toga.

Nema ni toga da muškarci tek ujutro dolaze kući, uz riječi, dodaj mi, dušo, mineralnu, malo sam popio, te pođu bez riječi spavati a da im pri tome nije moguće postaviti nikakvo pitanje, jer odgovor je samo jedan. Takav sam, znaš, kakav sam, i što ćeš sada. Nije li prva bol bolja od zadnje?

Odmah si mu rekla da si u drugom stanju, a mogla si pričekati i sama odlučiti, ali ti odmah glavom kroza zid. Bum. Jesi li mislila da će on odlučiti umjesto tebe? Pa znaš kako on gleda na život. Što bude, bit će. Njemu će biti sve dobro. Ako tako odlučiš, onda će biti svadba, ako odlučiš drugačije, neće. Ali, ako odlučiš tako, živjet ćeš ovdje s njim i s Nadom. On neće nikamo otići. Vikend ljubavnicu neće zamijeniti za vikend ženu.

Uskoro ćete ući u crkvu, izvana je i dalje puna rupa, još ih nisu popravili, sve više se bojiš, crkveni brod je ukrašen bijelim tilom i bijelim ružama. Proživljavaš sekunde u kojima si odlučila i sekunde u kojima si se predomislila. Sada je tvoj život načinjen od tih sekundi, neke od njih već grade i ono što bi se moglo nazvati sudbinom.
Misliš li na onog arhitekta? Kad si ga upoznala, tek se razveo. Znao sam, rekao ti je, znao, da to neće dobro okončati, još onda kad sam pošao u gradsku vijećnicu oženiti se. Ali nisam imao snage prekinuti svadbu, svi slavljenički odjeveni i dotjerani, darovi kupljeni, stan opremljen. Sve bi bilo lakše da sam slušao svoj instinkt. Onda si bila mislila da ti nikad nećeš otići tako daleko, da ste ti i tvoj unutarnji glas jedno, a pogledaj se sada.

Još lani… Gornji kat kod tvojih roditelja za početak, kolega iz pravničkih krugova koji će se preko noći pretvoriti u idealnog ljubavnika i divnoga muža, subotom ćete djecu ostaviti kod mame i otići svojim putem: zimi na skijanje, ljeti u Egipat, pravnička satnica je toliko i toliko a dan ima toliko pravničkih sati, pomnoženo s dva…
S tom mišlju išli ste na jedrenje, ti i kolege iz ureda. Ne bi li se iz sivila uredskih zaslona možda nacrtala kakva slika u boji, svojevrsna mogućnost… koja je postala ništavna u trenutku kad se, nakon sedam dana, negdje usred vaših intelektualno- ljubavničkih nadmetanja, Goran preko tvog kreveta istegnuo u smjeru komore u krmi. Kad vam se pokvarila naprava za automatsko kormilarenje, niste ni znali da u tvojoj kabini, na kraju kreveta, postoje mala vrata iza kojih se nalazi ta naprava.
Jedini koji vam u ovom gradu može nešto popraviti, rekli su u marini, Nadin je Goran, kad ste im objasnili da vam je uništen godišnji odmor. Ali njega je teško dobiti, on je u ovo vrijeme već na Kornatima. Bez puno nade, uzeli ste njegov broj.

Nemate upute, nemate konfiguracijsku shemu, nemate pojma, ustanovio je, i zaplivao po tvojim plahtama da bi proučio kormilo koje se tako pošemerilo da je jedrilica išla svojim putem bez obzira što bi gore muškarci utipkali na zorniku. Valjalo bi kormilariti ručno, moglo bi se, ali kako bi u tom slučaju u isto vrijeme pili pivo?
Zajebano, ustanovio je, elektronika, to je uvijek zajebano, bez sheme mogu samo logikom, dodajte mi šrafciger. Nakon dva sata plahte su bile mokre od njegova znoja, ali je popravio. Logika je, barem u tom času, pobijedila. Kamo je nestao taj čas? I gdje je sada? Za sebe nemaš upute, nemaš konfiguracijske sheme, više ne razmišljaš logično.

S veseljem ste mu ponudili pivo. Pio ga je nekako bez posebnog oduševljenja s vama i sa sobom među vama. Rekao je da ide na Kornate, da tamo malo spava u sjeni, malo pliva, i ispeče poneku ribu, to je sve što ga još zanima. Igrao se zlatnim upaljačem na kojem su se prvi puta susreli vaši pogledi i zbog kojeg si o njemu pomislila, Lav, on je Lav. Trebala si pobjeći već tada, ali nisi mogla, jer mu se nakon tog pogleda ton glasa jedva primjetno promijenio. Dok sam išao u pomorsku, takvih stvari za male brodice još nije bilo, rekao vam je, ali prije dvije godine vozio sam jahtu za nekog bogataša, tamo su sistemi bili zamršeniji, ali s logikom možeš sve riješiti. Dok je još bio dijete uspio je s logikom rastaviti svoj moped i potom ga ponovno sastaviti. Ostala su mu dva dijela za koja nije znao što bi s njima, ali motor je išao još brže.

Bogataš, brod, logika… Pretvorili ste se u uši i oči. Da, svi poznajete tu slavnu osobu za koju je Goran navigavao, zato vam neće otkriti o kome je riječ, reći će samo da je to doista kruh sa sedam kora, ne zbog toga što je fizički naporno, nego je grozna atmosfera, jer si, bez obzira na to koliko te plaćaju, za njih uvijek čovjek drugog reda. To ne možeš podnijeti, ako imaš i mrvu samopoštovanja a Goran, nakon svega što je preživio, ima prokleto mnogo samopoštovanja. Usto, bio je odgovoran za posadu. Kad je jednoga dana na Malti morao zapovjediti da čačkalicama očiste utore na bijelim potplatima cipela gostiju vlasnika jahte, koje su obični mornari i ovako i onako čistili svakoga jutra, jednostavno je uzeo svoju torbu i otišao. Briga njega za novac, on ode kad više ne može. On je slobodan i nitko mu će uzeti tu slobodu.

Tada si željela samo jedno, jednako slobodna ležati s njim na Kornatima. A sada, u ovom trenutku? Koliko slobode još imaš? Nikome ne možeš ni reći da si još istoga dana s njim tamo i ležala. I nakon toga uopće nisi mogla natrag, na jedrilicu, u svoj stari ništa posebno film, u svoj život. Kad si legla pored njega, fasovala si sve njegovo. Odmah ti je rekao da u životu neće raditi puno više nego ovako ležati, i tu i tamo popraviti kakvu doista zajebanu stvar za koju će se dati jebeno dobro platiti. Tada ti je već rekao, a tek ovih dana razumiješ, što i o čemu ti je zapravo pričao. On je, naime, već sve vidio, i zna da u životu nema vidjeti više od toga u što sada gleda. Tijekom rata bio je dragovoljac, njemu nikakav bogataški peder neće objašnjavati život. Bio je u specijalnom odredu kojeg nema ni u jednom vojnom dokumentu. U njegovoj vojnoj knjižici nije ni zabilježeno da se borio u Domovinskom ratu. Službeno nije imao nikakva dodira s hrvatskom vojskom. Bili su odgovorni direktno ministru unutarnjih poslova, a i taj je njegovu odredu samo okvirno određivao što da rade i kako. I jesu. Sve su napravili kako treba. Uvijek. Mislili su da će im domovina biti zahvalna, a domovina je izgubila sve njihove papire, ako su uopće i postojali, zato sada Goran i njegovi najviše od svega vole pogled na puste Kornate i mirno more, zato ih gotovo ništa drugo ni ne zanima. Nepostojeći odred, rekao je. Kad si ga pitala što su radili, lijepo ti je rekao, sve. Sve su radili. Sve za što su vjerovali da moraju. Dok su drugi, obični ljudi, bili izbjeglice i ovisni o tuđoj pomoći, ložeći u mraku parkete, Goran i njegovi iz nepostojećeg odreda, stanovali su u najzaštićenijoj zgradi, imali su svoj generator, svoju naftu, biranu hranu, viski, cigarete, svega na pretek, uz najsuvremenije oružje koje je uopće stizalo u Hrvatsku. Sav komfor za one koji rade sve. Još lani mislila si da je Goran zapravo Black Hawk iz Platoona koji je spašavao vojnika Ryana, bila si zaljubljena, ali, ženo, sada ipak znaš što to znači sve i što to znači odred, pogledala si na internetu i lijepo piše: odred je nestalna vojna jedinica tj. formacija, neodređene veličine, sastavljena od vodova i četa s namjenom da ispuni određene zadaće. U ovom slučaju: sve. Sada nekako znaš da nije jurišao na pozadini svjetlosnih i zvučnih efekata, nego se kretao po mraku, u tišini. Budući da u snu viče, moguće je da je najviše puzao. Što li je tada držao u rukama? O tom Goranovom sve ne snimaju se filmovi. Ponekad, kad zatvori oči, znaš da sve još nije završilo, da godina koju je odmah nakon rata proživio na ribarskom brodu da bi izbrisao sve i potom živio normalno, nije ništa izbrisala, jer ono sve se nikada ne može izbrisati. Jesi li to željela? Provesti život s muškarcem koji za sobom vuče nešto neizbrisivo? Koji nema nikakvih iluzija? Koji je već vidio sve?

Ispred oltara čeka te župnik. Za ovu prigodu naučio je nekoliko slovenskih riječi, koga briga, nećeš se udati za župnika, ako se uopće budeš udala. Spuštaš se dolje, pod cipelama ti je sad crvena prostirka od kokosa, strop je visok, jer zato i postoje katedrale, da čovjek poželi visine, uzdignuti se. Svira svadbena koračnica a ti se još predomišljaš. Stojiš zdesna, u klupu iza tebe sjeli su tvoji, u klupu iza Gorana njegovi; svi osim tebe znaju što će biti. Pod svodom nečujno leti ptica; kroz otvorena okna kupola uranja u sumrak, a ptica traži izlaz. Kad bi ovo negdje zapisala, nitko ti ne bi vjerovao, kakva istrošena metafora rekli bi, ali doista je tamo, traži izlaz. Ako ga nađe, misliš, ako ga nađe, bit će to znak, i reći ćeš ne, potom ćeš rješavati što se bude moglo riješiti. Ako ga pak ne nađe, reći ćeš da, i sve majke u crkvi ganuto će zaplakati, a svi muškarci vani pred crkvom uzvikivat će: naša je…
Župnik govori, Goran se jedva primjetno ljulja, ljudi kašljucaju, fleševi bljeskaju. Kad te župnik upita, Nuša, uzimaš li… zaboraviš pogledati pticu i kažeš …