Jurica Pavičić

MALI BIOGRAFSKI LEKSIKON POSTJUGOSLAVENSKOG FILMA

Sarajevske Sveske br. 19/20

Povodom ovog temata o postjugoslavenskom filmu, redakcija i ja odlučili smo se na to da napravimo jedan mali leksikom najistaknutijih stvaralaca u kinematografijama nastalim na prostoru nakon Jugoslavije. Nije dakako riječ o sveobuhvatnom leksikonu, nego o izboru doista najvažnijih umjetnika, njih do tridesetak. Izbor – koji je naravno subjektivan i moj – sada je pred vama. U njega nisam uvrstio glumce, scenariste i redatelje koji su se afirmirali prije godine raspada Jugoslavije (1991), pa stoga u njemu nema (recimo) Rade Šerbedžije, Kusturice, Mirjane Karanović, Paskaljevića. Uvrstio sam ipak autore i glumce poput Damjana Kozolea ili Emira Hadžihafizbegovića, koji su prije 1991. imali filmove, ali pod uvjetom da su stvarni ugled stekli kasnije. Autore iz emigracije uvrstio sam onda kad se u filmovima bave ovim prostorom, ili su s njim vezani koprodukcijama. Zato su u leksikonu Andrea Štaka i Milčo Mančevski, a u njemu recimo nema Lucille Hadžihalilović, Vlade Burića, Gorana Dukića. Uvrstio sam samo autore koji imaju barem dva filma. Zato u leksikonu nema Arsena A. Ostojića. Ipak, iznimku sam napravio kod dvije autorice koje su jedinim igranim filmovima dosad postigle izuzetan uspjeh: to su Jasmila Žbanić i Andrea Štaka, bez kojih bi ovaj izbor bio bespredmetan. Nastojao sam da u leksikonu prednost imaju umjetnici koji djeluju u više zemalja bivše federacije, nastavljajući plodnu tradiciju premrežavanja talenata u kinematografijama Jugoslavije. Na svoje ugodno iznenađenje, ustanovio sam da takvih ima mnogo, a među glumcima su gotovo svi takvi. Isto tako, nastojao sam da ovo ne bude leksikon samo redatelja, nego i drugih filmskih kreativaca: glumaca, glumica, producenata, scenarista. Ustanovio sam da mi je mnogo lakše odabrati desetak afirmiranih muških glumaca, nego ženskih glumica, što nije dobro i pokazuje da i postjugoslavenski film baštini svojstvo koje je feministička kritika spočitavala jugoslavenskom: ekskluzivni mačizam. Također sam uočio kako mi je teško, ili gotovo nemoguće pronaći reprezentativne scenariste, pri čemu mislim na scenariste koji nisu ujedno i redatelji niti adaptatori vlastitih djela u drugom književnom mediju. U tom pogledu, jedina je pozitivna iznimka Srbija, gdje su scenaristi bili i ostali najjače ukorijenjeni kao autonomna profesija. Nastojao sam donekle uravnoteženo predstaviti sve postjugoslavenske zemlje, osim dakako onih gdje je filmska proizvodnja tek u začetku (to jest – Kosovo i Crnu Goru). Križaljka profesija i zemalja do koje sam došao spontano bila je, kad sam leksikon dovršio, i za mene poučna. Zanimljivo je recimo da sam iz Srbije lako mogao odabrati i pet-šest muških glumačkih zvijezda, ali teško i jednu žensku. Indikativno je da u izboru ima više režisera iz BiH i Hrvatske nego Srbije: to ne govori o snazi kinematografije, nego o tom da su mnoge bitne srpske filmove nakon 1990. napravili „klasici“ – Paskaljević, Marković, Kusturica. Pokušao sam u ovaj izbor staviti autore koji su postjugoslavenskom filmu donijeli najveće međunarodne uspjehe, kao i autore najvećih hitova, ili barem onih najvećih hitova koji ujedno imaju i kulturno relevantan status. Ipak, u izbor sam, pošto je moj, uvrstio i neke ljude za koje osobno mislim da tu spadaju, a u nečijem se drugom izboru možda ne bi našli.

Andrić, Radivoje; redatelj, Srbija – Rođenjem Sarajlija, ljetnim obitavalištem Dubrovčanin, rođen 1967. u Sarajevu, sin TV scenaristice Bojane Andrić. Režisersku karijeru počeo u kazalištu, a potom i kao dokumentarist, nizom zapaženih dokumentaraca o protumiloševićevskom otporu. Igrani prvijenac snima 1998. u privatnoj produkciji i s minimalnim budžetom. Film – romantična komedija Tri palme za dvije bitange i ribicu – postaje jedan od najvećih srpskih hitova devedesetih. Taj uspjeh još nadmašuje glazbenom drum 'n' bass komedijom Munje, koju je u Srbiji gledalo oko 550 tisuća ljudi, a hit je bila i u regiji. I u trećem filmu, Kad porastem bit ću kengur – Andrić (2004) povezuje interese za sportsku i glazbenu supkulturu, ali ovaj put u formi trodijelnog omnibusa kojem je u središtu lik legendarnog nogometnog vratara Kengura.
Jedan od najvećih hitmejkera srpskog filma, Andrić se slično poput Srđana Dragojevića opredijelio za populistički komercijalni film. Međutim, za razliku od Dragojevića, u Andrićevom radu ne dominira ironija i groteska, nego blagonakloni, navijački prikaz urbane kontrakulture i likova gubitnika s margine. Na taj način, Andrić se filmovima nametnuo kao svojevrsni popkulturni glasnogovornik prozapadnog urbaniteta u Srbiji.

Brešan, Vinko; redatelj, Hrvatska – Šibenčanin, rođen 1964. u Zagrebu, sin glasovitog šibenskog komediografa, scenarista i romanopisca Ive Brešana. Afirmirao se kao student kratkim dokumentarcima Zajednički ručak i Hodnik kojim osvaja nagrade na Danima hrvatskog filma. Godine 1997. u TV produkciji snima komediju Kako je počeo rat na mom otoku, koja postaje društveni fenomen: vidjelo ju je više od 350.000 gledatelja, dvostruko više nego i jedan drugi hrvatski igrani film. Godine 1999. snima komediju Maršal, koja je, također, hit, a 2003. film Svjedoci po romanu autora ovog teksta. Film je igrao u konkurenciji Berlinskog festivala. Trenutno završava film Žena bez tijela po drami Mate Matišića.
Reagirajući na pompozni patos devedesetih, Brešan se ponajprije afirmirao kao komediograf mediteranskim komedijama koje depatetiziraju ideologiju i kolektivne traume. Brešan je tip stvaraoca s osjećajem za politički trenutak, kovač društvenog konsenzusa: njegova prva komedija bila je terapeutsko sredstvo kojim su Hrvati rekapitulirali rat, a Maršal je kroz priču o najezdi starih partizana pripremio zemlju za dolazak SDP-a na vlast koji tjedan nakon premijere. Brešanu katkad prigovaraju kalkuliranje s temama, ali gledanost i internacionalni uspjesi su mu protuargument.

Cvitkovič, Jan; redatelj, Slovenija – Rođen 1966., odrastao u Tolminu u Primorskoj, a i danas živi na Krasu. Studirao je arheologiju i u film ušao kasno, 1995., kad dobiva nagradu Filmskog sklada za scenarij kratkometražnog filma. Filmofili ga upoznaju kao scenarista i glavnog glumca u filmu V leru (Janez Burger, 1999), svojevrsnom manifestu slovenske generacije X, filmu koja će najaviti uspon slovenskog filma koncem devedesetih. Cvitkovič s novcima za kratki film 2001. snima u rodnom Tolminu dramu o alkoholizmu Kruh in mleko, koja postaje europska senzacija, i osvaja nagradu za najboljeg debitanta u Veneciji. Nakon razlaza s producentom Hočevarom, Cvitkovič dugo i pomno priprema film Odgrobadogroba (2005) o profesionalnom pogrebnom govorniku. Film je dobio nagradu Altadis u San Sebastianu, ali i podvojio kritiku koju mu spočitava fragmentarnost i narativnu neurednost.
Cvitkovič je trenutno najistaknutiji slovenski režiser, ali ujedno i atipičan za slovensku kinematografiju. Autodidakt, pjesnik, nastanjen u provinciji, Cvitkovič ne pokazuje znatne utjecaje srednje struje slovenske kulture, filmovi su mu po ozračju bliži mediteranskoj i balkanskoj tradiciji, ali i američkom off-Hollywoodu.

Dragojević, Srđan; redatelj, Srbija – Rođen 1963. na beogradskom Dorćolu, studirao psihologiju i režiju. Pročuo se godine 1992. kad usred rata snima romantičnu komediju Mi nismo anđeli, film koji će kao primjer krajnjeg eskapizma biti nazivan „miloševićevska Djeca raja“ (i koji će unatoč tomu ili baš zato u Hrvatskoj biti piratski hit). Dragojević 1996. uz pomoć vlasti bosanskih Srba snima Lepa sela lepo gore, cinični, amoralni ali stilski briljantni film u kojem koristi alanfordovsku grotesku da se naruga obama stranama u bosanskom ratu. U Ranama (1998) Dragojević će kroz prikaz uspona jednog mafijaša prikazati rasap srpskog društva devedesetih, koristeći pri tom slična sredstva – grotesku, crni humor i vizualno karikiranje. Na poziv Miramaxa, Dragojević potom odlazi u SAD, ali se nakon obustave projekta The Payback all-Star Revue vraća u Srbiju, režira drugi, te producira treći nastavak Mi nismo anđeli. Trenutno dovršava najskuplji srpski film svih vremena, Sveti Georgije ubiva aždahu po tekstu Dušana Kovačevića.
Formiran na komercijalnom Hollywoodu i estetici europskih osamdesetih, Dragojević je svojevrsna balkanska verzija cinema du looka, autor izrazite vizualne kulture, snažnog slikovnog gega, čovjek formiran na Alan Fordu i Jacovittiju, ali i filmski poduzetnik sa osjećajem za komercijalno. Filmove mu karakterizira ciničan, mizantropski svjetonazor i dominantna ironija.

Đuričko, Nikola; glumac, Srbija – Rođen 1974. u Beogradu, gdje se školuje i završava glumačku akademiju. Počinje glumiti već kao dijete na televiziji, u kazalištu se afirmira kao stalni član ansambla Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Nakon više uloga na TV-u i u manje zapaženim filmovima skreće pažnju ulogom mladog gangstera u izvrsnom gangsterskom filmu Do koske (1996) Slobodana Skerlića, gdje po prvi put glumi uz Nebojšu Glogovca s kojim će nanizati seriju filmova. Opću popularnost stječe sporednom ulogom Gojka Sise u glazbenoj hit komediji Munje Srđana Andrića (2001). Iste godine glumi i glavnu mušku ulogu u Nataši Ljubiše Samardžića, kao i u horror slasheru TT Sindrom Dejana Zečevića, jednim od rijetkih postjugoslavenskih filmova tog žanra. Glumi epizodne uloge u hit filmovima Zdravka Šotre Zona Zamfirova (2002) i Ivkova slava (2005), potom ulogu policajca poslanog da razbija demonstracije u Kordonu (2002) Gorana Markovića, te ulogu nogometnog vratara Kengura u komediji Kad porastem biću kengur (R. Andrić, 2004). Seriju komičarskih rola nadopunjuje onom u filmu Osam i po (2006) Miroslava Momčilovića. Glumi i u Makedoniji, u filmu Iluzija (2004) Svetozara Ristovskog, gdje igra film-noirovskog negativca, razbojnika koji mrcvari naslovnog junaka. Glumac sa serijom hitova s kojom se može usporediti malo koji glumac iz regije, Nikola Đuričko ima širok raspon uloga počevši od komičnih, preko uloga negativaca pa do romantičnih junaka s kojima se publika identificira. Izrazitu popularnost u Srbiji osnažio je i pojavljivanjem u ulozi TV voditelja.

Glogovac, Nebojša; glumac, Srbija – Rođen 1969. u Trebinju kao sin pravoslavnog svećenika. Odrastao u Bosanskoj krajini i Pančevu. Studirao psihologiju, pa glumu. Afirmirao se ulogom izbjeglog Srbina iz Hrvatske u filmu Ubistvo s predumišljajem Gorčina Stojanovića. Glumi potom uličnog gangstera u filmu Do koske S. Skerlića (zajedno s N. Đuričkom), te glavnu ulogu u Nebeskoj udici Ljubiše Samardžića (opet uz Đurička). Nametnuo se kao možda vodeći srpski glumac serijom uloga u posljednje dvije godine: u filmu Sutra ujutro Olega Novkovića, trileru Klopka Srđana Golubovića, te ulogom psihički bolesnog susjeda u predstavi i filmu Hadersfild (film u režiji Ivana Živkovića). Glogovac jednako uspješno glumi likove iz (obično uništene) srednje klase, kao i društvene marginalce. Specijalnost su mu izrazito introvertni karakteri, ljudi koji kupe frustracije i primaju udarce, žrtve društva, bližnjih ili vlastite pasivnosti.

Golubović, Srđan (Srdan); redatelj, Srbija – Rođen 1972. u Beogradu, otac mu je redatelj akcijskih filmova iz sedamdesetih, Predrag Golubović. Debitirao je u omnibusu trojice autora Paket aranžman (1995), ali nakon toga dugo čeka priliku. Konačno debitira urbanim trilerom Apsolutnih sto, filmom o sportskom strijelcu koji se sveti ljudima koji su mu upropastili brata. Još veći uspjeh postiže novim filmom Klopka, čija priča podsjeća na Ripleyevu igru Patricije Highsmith: čestiti otac pristaje počiniti ubojstvo da bi smogao novaca za operaciju djeteta. Golubović je redatelj urbanih trilera koji podsjećaju na francusku, ali i hrvatsku tradiciju (Z. Tadić) pa nije neobično što je u Hrvatskoj bolje prihvaćan nego doma. Karakterizira ga antropološki interes za urbani prostor, a grad u njegovim filmovima često postaje ravnopravnim ili čak glavnim likom.

Hadžihafizbegović, Emir; glumac, Bosna i Hercegovina – Rođen 1961. u Tuzli. Studirao u rodnom gradu književnost na pedagoškoj akademiji i planirao karijeru sportskog novinara. Nakon što je izbačen sa studija, 1982. dolazi u Sarajevo i upisuje se na glumu u klasi Emira Kusturice. Prve uloge odigrao je još za razdoblja Jugoslavije, među ostalim i u Kusturičinom Ocu na službenom putu i u serijalu Lepe Brene Hajde da se volimo. Rat mu filmsku karijeru prekida na deset godina. Od 2003., centralna je glumačka figura u razdoblju renesanse bosanskohercegovačkog filma, te glumi u gotovo svim ključnim sarajevskim naslovima tog perioda: u Gori vatra (2003) i Kod amidže Idriza (2004) Pjera Žalice, Ljetu u zlatnoj dolini (2003) i Teško je biti fin (2007) Srđana Vuletića, te Grbavici (2006) Jasmile Žbanić. Jako je prisutan i u hrvatskom filmu, gdje je od 2006. igrao u više serija i četiri filma: Karauli Rajka Grlića, Sve džaba Antonija Nuića i Putu lubenica Branka Schmidta (sve 2006), te u Arminu (2007) Ognjena Sviličića, koji mu je donio više inozemnih priznanja. Hadžihafizbegović je trenutno kantonalni ministar kulture i sporta Sarajeva. Kao glumac, podjednako glumi likove dobričina i krajnjih zlikovac – u oba slučaja kreira karaktere koje odlikuje prividna mirnoća iza koje se krije prijetnja ili potisnuta neuroza.

Hočevar, Danijel; producent, Slovenija – Rođen 1965. u Ljubljani. U filmski posao ulazi 1986. kao producent u Študentskom kulturnom centru (ŠKUC), gdje se isprva bavi prikazivaštvom. U okviru ŠKUC-a 1986. producira Usodni telefon (Ukleti telefon) Damjana Kozolea, prvi pravi independent u bivšoj Jugoslaviji. Godine 1991. osniva producentsku tvrtku E motion film, kojoj je i danas na čelu. Kao producent ključno je sudjelovao u većini bitnih slovenskih filmova nakon 1990., i u svim mijenama slovenskog filma. Producira prvi slovenski dugometražni crtić (Socijalizacija bika, 1998), te tri filma koja su obilježila bum slovenske kinematografije oko godine 2000.: U leru (J. Burger, 1999), Kruh i mlijeko (J. Cvitkovič, 2001), te Rezervni dijelovi (D. Kozole, 2003). Također sudjeluje u koprodukcijama u češkoj, srpskoj i hrvatskoj kinematografiji, među ostalim i u Karauli Rajka Grlića (2006), te Sivom kamionu crvene boje (2005) Srđana Koljevića. Često kontinuirano radi s istim redateljima (Damjanom Kozoleom, Janezom Burgerom, Metodom Pevecom), ali je zaslužan i za prve filmove niza drugih talenata, uključujući Jana Cvitkoviča. Bio je prvi i zadugo jedini pravi, ugledni privatni producent na teritoriju bivše Jugoslavije.

Koljević, Srđan; scenarist, Srbija – Rođen 1966. u Sarajevu, diplomirao dramaturgiju na akademiji u Beogradu gdje danas i predaje. Prvi mu je realizirani scenarij onaj za manje uspjelu generacijsku dramu Kaži zašto me ostavi (1993) Olega Novkovića. U devedesetima radi ponajviše za Gorčina Stojanovića (Ubistvo s predumišljajem 1996, Stršljen 1998), ali i za Ljubišu Samardžića, kojem piše Nebesku udicu (1999) i Natašu (2000), te asistira na Ledini (2005). Okušao se i kao redatelj road filmom Sivi kamion crvene boje (2003) o nemogućoj vezi bosanskog vozača daltonista i beogradske šminkerice. Film je dobio nešto međunarodnih nagrada, ali je i kritiziran zbog nategnutih likova i regionalnih stereotipova. Napisao je 2007. scenarij za krimić Klopka Srđana Golubovića koji postiže lijep međunarodni uspjeh. Uz Srđu Anđelića, Srđan Koljević najistaknutiji je scenarist-profesionalac ponikao nakon 1990. u srpskoj kinematografiji.

Kozole, Damjan; redatelj, Slovenija – Rođen 1964. u Krškom. Sa dvadeset dvije godine je u suradnji s Danijelom Hočevarom snimio Usodni telefon, prvi nezavisni dugometražni film nastao u socijalističkoj Jugoslaviji, nakon kojeg je odmah uslijedio i idući, Remington (1988). Dugometražnom igranom filmu vraća se 1997. filmom Stereotip, a 2000. snima Pornofilm, crnu komediju o gubitnicima koji žele snimiti prvi slovenski pornić. Pornofilm je u Sloveniji vidjelo 60.000 ljudi. Najveći uspjeh doživljava dramom o traffickingu Rezervni dijelovi (Rezervni deli, 2003), koja ulazi u konkurenciju Berlinskog festivala i dobiva pohvalne recenzije, pogotovo u Britaniji. Kozole je specijalist za jeftine, male filmove jednostavne dramaturgije bliske TV drami, često koncentrirane oko motiva koji je po sebi društveno kontroverzan (nezaposlenost, trafficking, prostitucija).

Lorenci, Darija; glumica, Hrvatska – Rođena 1976. u Sarajevu. Nakon više kratkih i TV filmova debitira kino filmom Onaj koji će ostati neprimijećen (2003) Zvonimira Jurića u kojem glumi anđela. Afirmira se ulogom djevojke iz Dalmatinske Zagore koja sa se trudna vraća u zavičaj u komediji Oprosti za kung fu (2004) Ognjena Sviličića. Slijede potom upečatljive manje uloge u više filmova, uključujući omnibus Seks, piće i krvoproliće (2004), Sve džaba (2006) A. Nuića i Armin (2007) O. Sviličića. Vraća se zakratko u rodni grad ulogom u filmu Teško je biti fin (2007) Srđana Vuletića, gdje glumi suprugu glavnog junaka, taksista i sitnog kriminalca. Specifične i zapamtive fizionomije, Darija Lorenci specijalist je za uloge „narodskih“ žena, provincijalki, dobrostivih, plemenitih junakinja, često iz nižih klasa i neodređene dobi.

Lučev, Leon; glumac, Hrvatska – Rođen 1970. u Šibeniku, u obitelji podrijetlom s otoka Zlarina. Diplomirani automehaničar, nakon prometnog fakulteta upisao studij glume u Zagrebu. Počeo glumiti u kazališnoj skupini Montažstroj. Debitirao je na filmu u hit komediji Vinka Brešana Kako je počeo rat na mom otoku (1996), skrenuo na sebe pažnju epizodom u filmu Lukasa Nole Nebo sateliti (2001), a kod istog redatelja prvi put glumi glavnu ulogu u erotskoj drami Sami (2001). Nakon glavne uloge u Brešanovim Svjedocima (2003) tijekom 2005. snima dva filma koji će ga bitno obilježiti: u hit komediji Hrvoja Hribara Što je muškarac bez brkova glumi dva brata blizanca – oficira i svećenika – a u Grbavici Jasmile Žbanić sitnog tjelohranitelja koji se udvara junakinji – Mirjani Karanović. U posljednjoj fazi karijere sve češće glumi negativce, kao u Volim te Dalibora Matanića ili u Putu lubenica Branka Schmidta. Ipak, najviše ga karakteriziraju uloge likova s kojima se gledatelj lako identificira, introvertnih, blagih i šutljivih heroja, često tragičara. Trenutno je najzaposleniji i najtraženiji hrvatski filmski glumac, a upravo je završio snimanje filmova Žena bez tijela Vinka Brešana i Buick Riviera Gorana Rušinovića.

Mančevski, Milčo: redatelj, Makedonija – Rođen 1959. u Skopju, gdje je diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju. Režiju studira u SAD (u Illinoisu), a osamdesetih godina vraća se u Makedoniju, djeluje na umjetničkoj sceni kao fotograf i autor nagrađivanih eksperimentalnih filmova. Od 1985. živi u New Yorku gdje radi kao montažer, dokumentarist, te uspješan redatelj glazbenog videa: za rad u glazbenom videu dobio je MTV Award, a jedan klip za Arrested Development uvršten mu je u antologiju 100 najboljih videa svih vremena časopisa Rolling Stone. Godine 1994. u 35. godini života u britansko-makedonskoj koprodukciji realizira film Pred doždot (Prije kiše), političku dramu u kojoj aktualnu temu nacionalnih ratova na Balkanu povezuje s estetikom videa i cinema du looka, te sa eksperimentalnim tretiranjem filmskog vremena: slično Tarantinovom Pulp Fictionu, Prije kiše je triptih organiziran ciklički. Film osvaja Zlatnog lava u Veneciji i biva nominiran za Oscara, premda je dio kritičara filmu prigovarao „američko“ simplificiranje političkog aspekta, te preestetizirani vizualni pristup sličan turističkom filmu. Nakon neočekivano duge pauze, Mančevski se drugim filmom vraća tek 2001. Dust (Prah) komplicirana je i (pre)ambiciozna historijska drama organizirana po načelu kineskih kutija u kojoj autor tematizira balkanske ratove, pionirske dane kinematografa, kao i suvremeni imigrantski New York. Film je doživio kritički i financijski neuspjeh. Mančevski živi u New Yorku gdje predaje režiju na NYU.

Matić, Boris T.; producent, Hrvatska – Rođen 1966. u Doboju, odrastao u Bosni, živio u Splitu, pa u Zagrebu. Studirao psihologiju i novinarstvo. U filmsku produkciju ušao 1997. kao producent crno-bijeli kriminalističke drame Mondo Bobo Gorana Rušinovića, najistaknutijeg hrvatskog independenta devedesetih i po mnogima najboljeg hrvatskog filma te dekade. Godine 1999. s Rajkom Grlićem, Igorom Mirkovićem i Olinkom Višticom suosniva Motovun film festival, kojem je prvih godina i izvršni direktor. Producira politički dokumentarac Novo, novo vrijeme Grlića i Mirkovića o predsjedničkoj kampanji 2000., kao i niskobudžetski, nezavisni omnibus o nogometnim navijačima Seks, piće, krvoproliće, u kojem i režira jedan segment. Koproducent je Grlićeve Karaule i Cvitkovičeva Odgrobadogroba, te producent filma Antonija Nuića Sve džaba, koji je 2006. bio apsolutni pobjednik Pule. Od 2004. organizira i umjetnički vodi Zagreb film festival. Od hrvatskih producenata ponajviše je afirmiran i pozicioniran u regiji. Trenutno dovršava film Buick Riviera Gorana Rušinovića po pripovijetci Miljenka Jergovića.

Mikić, Krešimir; glumac, Hrvatska – Rođen 1974. u Osijeku, gdje studira glumu na lokalnoj glumačkoj klasi i glumi u kazalištu. Iz Osijeka u Zagreb prelazi 2001. i otad do danas glumi u Zagrebačkom kazalištu mladih. Prva mu je veća filmska uloga u Finim mrtvim djevojkama (2002) D. Matanića gdje glumi zlobnog gazdaričinog sina koji maltretira par lezbijki. Glumi u Brešanovim Svjedocima (2003), kao i Vrdoljakovoj Dugoj mračnoj noći (2004) gdje igra slavonskog Židova Naumana. Definitivno dolazi u središte pažnje dvama ulogama 2006.: onom narkomana – ratnog veterana iz Schmidtovog Puta lubenica, te mladog yuppiea koji bolničkom greškom bude zaražen AIDS-om u Matanićevom Volim te. Visok, mršav i tamnokos, zapamtive fizičke pojave, često je uspoređivan s Adrianom Brodyjem. U kazalištu često komičar, u filmu podjednako glumi uloge tragičnih heroja kao i moralno ambivalentnih, sadističkih ili obijesnih likova.

Mitevska, Labina; glumica i producent, Makedonija – Rođena 1975. u Skopju u umjetničkoj obitelji. Studirala povijest umjetnosti i arheologiju u Skopju, Danskoj i Arizoni. Glumiti je počela u kazalištu. Milčo Mančevski je 1994. odabire za ulogu u budućem venecijanskom pobjedniku Prije kiše (Pred doždot, 1994). Tamo je opaža britanski redatelj Michael Winterbottom i angažira u dva filma: prvo u manjoj ulozi u ratnoj drami Welcome to Sarajevo (1997), a onda i za glavnu žensku ulogu, onu hrvatske izbjeglice koja živi u britanskom kupališnom gradu, u filmu I Want You (1998). U tom razdoblju, kad makedonski film jedva postoji, Mitevska uglavnom glumi na češkom, njemačkom i engleskom. Početkom iduće dekade, Mitevska kao producent pokreće obnovu makedonskog filma producirajući filmove vlastite sestre Teone Strugar Mitevske – prvo Kako sam ubio sveca (Kako ubiv svetec, 2004), a onda i Ja sam iz Titovog Velesa (Jas sum od Titov Veles). Ovaj drugi film 2007. dobiva na Sarajevskom festivalu specijalno priznanje žirija. U oba filma Labina Mitevska i glumi glavne uloge. Za to vrijeme Mitevska nastavlja i međunarodnu glumačku karijeru, posebno u Bugarskoj (Istraga, 2006, Ilgika Trifonova). Izrazito lijepa, zagonetne i dostojanstvene fizionomije, Labine Mitevska najčešće glumi nedosežne, intrigantne ili po nečemu drukčije mlade žene koje često bivaju objekt erotske privlačnosti.

Musevski, Peter; glumac, Slovenija – Rođen 1965. u Ljubljani, gdje studira i diplomira glumu. Nakon studija glumi u kazalištu u Novoj Gorici i Kranju. Na filmu je debitirao godine 2003. ulogom u filmu Kad zatvorim oči (Kad zaprem oči) Francija Slaka. Tijekom devedesetih igra u još nekoliko filmova, poput Ekspres, Ekspresa (1995) Igora Šterka i Stereotipa (1997) Damjana Kozolea. Ipak, afirmaciju izvan slovenskih granica stječe tek filmom Kruh i mlijeko (2001) Jana Cvitkoviča u kojem briljantno igra liječenog alkoholičara koji ponovo posrće u porok. U idućem razdoblju igra u svim najuspješnijim slovenskim naslovima: bivšeg spidvej prvaka a sada trafikanta-imigranata u Rezervnim dijelovima (Damjan Kozole, 2003), fašistoidnog susjeda u Predmestju (V. Moederndorfer, 2004), čovjeka koji u srednjoj dobi ostane nezaposlen u Rad oslobođa (Delo osvobaja, D. Kozole 2004), te činovnika srednje dobi u krizu u Uglaševanju (Usuglašavanju, 2005, I. Šterk). Musevski je u filmu specijalist za uloge građanskih everymana posttranzicijske Slovenije. U pravilu glumi prosječne, neizuzetne ljude srednje dobi, buržuje ili situirane radnike čiji je život ili pošao stranputicom ili je iz nekog razloga izbačen iz rutinske kolotečine.

Ogresta, Zrinko; redatelj, Hrvatska – Rođen 1958. u Virovitici, u obitelji podrijetlom iz okolice Dubrovnika. Školovao se u Zagrebu, gdje je završio studij režija na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje danas predaje. Karijeru počeo u osamdesetima nizom TV filmova za tadašnju TV Zagreb. Godine 1991. debitira kino filmom Krhotine (prema prozi Stjepana Čuića) o komunističkoj represiji protiv hrvatskog emigranta. Krhotine su nominirane za Felixa u kategoriji mladog filma, ali su u Hrvatskoj kritizirane zbog shematičnog, politički predvidivog pristupa. Ogresta 1995. snima Isprane, socijalnu dramu o zagrebačkoj sirotinji slobodno baziranu na kratkoj priči Poljaka Mareka Hłaska, s efektnom muzikom Jasenka Houre (Prljavo kazalište). Film je u Hrvatskoj ponovo primljen podvojeno, ali je dobio više stranih nagrada uključujući Prix Italia. Koncem devedesetih, Ogresta je u paradoksalnoj poziciji: snima spotove za HDZ, a nakon što HDZ gubi izbore solidarno daje ostavke na sve strukovne funkcije. Istodobno, snima Crvenu prašinu (1999), triler koji prikazuje socijalne nepravde tuđmanovske Hrvatske s oštrinom dotad neviđenom u hrvatskom filmu. Film je 1999. prikazan u off-programu Venecije. Godine 2003. Ogresta snima svoj dosad najbolji film Tu, studiju o samoći i posljedicama rata koja prati pet priča o sudbini pet bivših ratnih suboraca. Film je u Karlovym Varyma osvojio drugu nagradu. Ogresta je svjetonazorno građanski konzervativac, a po filmskoj formaciji «starinski» istočnoeuropski autor čiji je ukus formiran na istočnoeuropskim, a osobito poljskim autorima prije pada zavjese. Izraziti je pedant, osobito temeljit u kastingu, pa je upravo on otkrio niz novih izvrsnih glumaca ranije nepoznatih publici. Cjenjeniji je vani nego u Hrvatskoj, gdje ga konzervativna javnost odbacuje jer je društveno-kritičan, a liberalna jer je politički konzervativan.

Sviličić, Ognjen; redatelj i scenarist, Hrvatska – Rođen 1971. u Splitu, u novinarskoj obitelji. Po ocu podrijetlom s Visa. Diplomirao je režiju u Zagrebu i karijeru otpočeo TV filmom Puna kuća (1998). Kino prvijenac mu je retro-posveta rodnom gradu Da mi je biti morski pas (1999), koja je postala lokalni hit. Nakon tri filma u TV produkciji razmjerno neujednačenog kvaliteta, Ognjen Sviličić iznenadio je hrvatske filmske krugove TV komedijom o sukobu generaciju u dalmatinskom zaleđu Oprosti za kung fu (2004), koja ulazu u Forum Berlinskog festivala premda izvorno nije uopće bila predviđena za kino distribuciju. Nakon toga Sviličić snima još jedan film o odnosu roditelja i djeteta, Armin (2007), koji također ulazi u berlinski Forum i osvaja desetak inozemnih nagrada. Sviličić je ujedno aktivan i kao suradnik na scenariju drugih redatelja. Koscenarist je filmova Holding (2001) i Što je Iva snimila 23. listopada (2005) Tomislava Radića, te Put lubenica (2006) Branka Schmidta. S obzirom da su redatelji koji su surađivali sa Sviličićem nakon niza jako slabih filmova u pravilu surađujući s njim postizali uspjeh, Sviličića se katkad etiketiralo kao „čovjeka koji režisere diže iz mrtvih“, ili čak „scenarističkog Mabuzea“. Kao redatelj, Sviličić je sklon malim filmovima jednostavne TV dramaturgije, a specijalnost su mu obiteljski odnosi i introvertni likovi koji imaju teškoća u komunikaciji s bližnjima.

Škaričić, Marija; glumica, Hrvatska – Rođena 1977. u Splitu u slikarskoj obitelji. U rodnom gradu počinje glumiti prvo u amaterskom, a potom u profesionalnom kazalištu. Studij glume završava na zagrebačkoj ADU 2003. Tijekom studija debitira u TV seriji Novo doba redatelja Hrvoja Hribara. Filmofili je otkrivaju godine 2004. ulogom narkomanke prinuđene na prostituciju u filmu Arsena Ostojića Ta divna splitska noć, a za tu joj ulogu žiri kojim je predsjedao Mike Leigh daje nagradu za najbolju žensku ulogu u Sarajevu. U hitu Hrvoja Hribara Što je muškarac bez brkova (2005) glumi lik seoske trgovkinje. Novu međunarodnu afirmaciju doživjet će ulogom smrtno bolesne bosanske imigrantice u filmu Gospođica (Fraulein, 2006) Andree Štake. Specijalist za izrazito tehnicističke role, Škaričić jednako uspješno glumi urbane i ruralne, sofisticirane i priproste likove.

Štaka, Andrea; redateljica, Švicarska/Bosna i Hercegovina – Rođena 1973. u Luzernu, u obitelji akademski obrazovanih emigranata sarajevskog i dubrovačkog podrijetla. Bavila se fotografijom, studirala grafiku, a potom i film u Zürichu, gdje diplomira zapaženim kratkim filmom Hotel Belgrad. Potom seli u New York, gdje počinje suradnju s hrvatskim snimateljem Igorom Martinovićem i snima zapaženi dugometražni dokumentarac Yugodivas o nekadašnjim jugoslavenskim zvijezdama koje danas anonimno žive u SAD. Igrani prvijenac Fraulein (Gospođica, 2006) pretvorio je Štaku u veliko europsko otkriće. Film o tri žene iz bivše Jugoslavije povezane poslom u jednoj švicarskoj željezničkoj kantini, osvojio je 2006. glavnu nagradu u Locarnu, a potom i u Sarajevu. Štaka se u tom filmu predstavlja kao bolji redatelj nego scenarist: dok joj skript ima preopćih i repetitivnih mjesta, film je režiran čudesno. Štaka je ponajprije redateljica slike, brižljivi vizualizator sa zanimljivim smislom za montažni kontrapunkt. Tipični je predstavnik novog europskog filmskog „ženskog pisma“, vala intimističkih autorica poput Lynne Ramsay ili Valeske Griesbach.

Tanović, Danis; redatelj, Bosna i Hercegovina – Rođen 1969. u Zenici, studirao film u Sarajevu, gdje tijekom rata više godina radi kao snimatelj na bojišnici, a potom emigrira u Belgiju. Godine 2001. u produkciji Čede Kolara realizira debitantski dugometražni film, Ničija zemlja (2001), ratnu farsu na temu bosanskog rata snimanu u Sloveniji u internacionalnoj paneuropskoj produkciji. Film o vojniku (Filip Šovagović) koji se spletom okolnosti nađe živ i leđima položen na odskočnu minu pretvorio se u jedan od najuspješnijih južnoslavenskih filmova ikad: u Cannesu je osvojio nagradu za scenarij, dobio je nagradu EFA za scenarij, David di Donatella, dva Cesara, nagradu publike u Rotterdamu, te na koncu Oscara za strani film, kao prvi film iz prostora Jugoslavije kojem je to uspjelo. Nakon Ničije zemlje Tanović režira segment u omnibusu 11,09, 01 na temu srebreničkih žena, a potom i obiteljsku dramu Pakao (L'Enfer) po scenariju Krzystofa Kieślowskog i Krzystofa Piesiewicza. Film, smješten u ambijent visoke francuske srednje klase, doživio je mlak prijem, osobito u samoj Francuskoj. Tanović je kao svoj idući projekt najavio ekranizaciju romana Ivice Đikića Circus Columbia. Premda autor najuspješnijeg postjugoslavenskog filma, Tanović u samoj struci još uvijek ima osporavatelja koji ga smatraju izvrsnim scenaristom i ne tako dobrim redateljem, a Tanovićevi naredni filmovi razriješit će koliko je to točno.

Trifunović, Sergej; glumac, Srbija – Rođen 1972. u Mostaru, u glumačkoj obitelji. Živio u Užicama i Beogradu, gdje se profesionalno afirmirao. Prvu zapaženiju ulogu ima u američkom filmu Gorana Paskaljevića Someone Else's America (1995). U Paskaljevićevom Buretu baruta (1998) glumi nezaboravnu epizodu otmičara autobusa, a iste godine u filmu Gorčina Stojanovića Stršljen glumi jednog od dva junaka, kosovskog Albanca. Nakon te uloge dobiva poziv Spikea Leeja i glumi u filmu 3 A. M. (2001). Ipak, najveću lokalnu popularnost donosi mu uloga jednog od dvojice muzičara u hitu Munje (2001) Radivoja Andrića. Posljednjih godina živi u New Yorku i paralelno vodi karijeru u Srbiji (Kad porastem biću kengur, R. Andrić, 2004) i u SAD, gdje glumi u filmu Love Vlade Nikolića, ali i u akcijskom spektaklu Next Leeja Tamahorija. Radi i u hrvatskoj kinematografiji, a najistaknutija od takvih uloga je ona Ljube Zemunca u Karauli (2005) Rajka Grlića. Trifunović je u srpskoj i postjugoslavenskoj kinematografiji uvelike zauzeo mjesto koje je imao Dragan Nikolić: glumi zavodnike, infantilne mladiće vođene iracionalnošću, libidom ili neobazrivom zaigranošću, a često i likove čija destruktivna iracionalnost upropaštava bližnje.

Žalica, Jasna; glumica, Bosna i Hercegovina – Rođena 1968. u Sarajevu, gdje 1991. diplomira glumu na Akademiji scenskih umjetnosti na kojoj od 1994. i predaje. Kao afirmirana kazališna glumica debitirala je u cjelovečernjem filmu Gori vatra (2003) svog supruga Pjera Žalice. Još zapaženiju ulogu odigrat će u filmu Kod amidže Idriza (2004) istog autora, gdje glumi ambicioznu, otresitu susjedu Bubu. Iste godine, u filmu Gorana Paskaljevića San zimske noći glumi bosansku izbjeglicu, majku autističnog djeteta, a u vojvođanskom filmu Peščanik (Fovenyora, 2007, režija Szabolcs Tolnai), prema djelima i biografiji Danila Kiša, glumi Kiševu crnogorsku mater. Jasna Žalica specijalist je za uloge snažnih žena, majki ili supruga, odrješitih i odlučnih „meštrovica“ koje karakterizira autoritet, volja i usmjerenost na pragmatične ciljeve.

Žalica, Pjer; redatelj, Bosna i Hercegovina – Rođen 1964. u Sarajevu, sin pjesnika Miodraga Žalice, suprug Jasne Žalice. Prije studija režija, studira književnost i filozofiju i svira u pop bendu Hari Mata Hari. Kao redatelj počinje u ratu, u okviru skupine SAGA (Sarajevska grupa autora), unutar koje snima više dokumentaraca (Godot Sarajevo, Škola ratnih vještina) od kojih je najpoznatiji MGM (Man God Monster, 1994, surežija a Ademirom Kenovićem). Koscenarist je prvog filma samostalne bh. kinematografije, Kenovićevog Savršenog kruga (1997). Kao igrani redatelj debitira 2003. crnom komedijom Gori vatra, koja osvaja drugu nagradu u Locarnu, što je tada bio najveći uspjeh bosanskohercegovačke filmske industrije. Gori vatra satira je na postdaytonsku BiH koja kolonijalno ovisi o tuđoj volji i pomoći, a lažni suživot, politička korektnost i reformska retorika prikrivaju potisnute omraze i traume. Odmah potom, Žalica po scenariju Namika Kabila snima komornu obiteljsku dramu Kod amidže Idriza (2004), film koji se čitav zbiva za jedne noći u četiri zida. Nakon širokog društvenog mozaika Gori vatra, Žalica ovdje suptilno gradi portret prosječnog sarajevskog susjedstva rastrganog između prošlih ratnih trauma i optimizma boljeg, potrošačkog sutra.

Žbanić, Jasmila; redateljica, Bosna i Hercegovina – Rođena 1974. u Sarajevu, gdje i diplomirala režiju na Akademiji scenskih umjetnosti. Afirmirala se prvo kao dokumentarist, filmovima Noć je, mi svijetlimo (1998), i Crvene gumene čizmice (2000), te segmentom internacionalnog omnibusa Lost and Found (2005). Igrani joj je prvijenac drama o djevojčici koja ne zna da je plod silovanja Grbavica (2006). U jednoj od najjačih konkurencija u suvremenoj povijesti festivala, Grbavica iste godine osvaja Zlatnog medvjeda u Berlinu, što je najveći uspjeh jednog lokalno produciranog filma iz bivše Jugoslavije nakon 1990. Film, međutim, nije distribuiran u Republici Srpskoj zbog bojkota lokalnih distributera. Premda je dočekan s ogromnim iznenađenjem, uspjeh Grbavice bio je zaslužen, ponajviše zahvaljujući pametnoj odluci redateljice da temu ratnog silovanja naznači u drugom planu, a naglasak stavi na sukob majke i kćeri koja prolazi adolescentsku krizu identiteta. Na taj način, film se nije potrošio samo na razini politički korektnog iskaza na važnu temu, nego je postao film o živim ljudima i njihovim socijalnim, obiteljskim i generacijskim krugovima.
Jasmila Žbanić redateljica je jednostavnog, diskretno klasičnog stila i precizne dramaturgije. Suosnivač produkcijske zadruge Deblokada. Jedna je od društveno najangažiranijih redatelja u regiji, a dio umjetničkog rada razvija i u galerijskoj umjetničkoj praksi, videu i konceptualnoj umjetnosti.