Kasum Cana, Bajro Bajrić, Fari Ibraimovski

Antologija Romske Poezije- Hrvatska

Sarajevske Sveske br. 39-40

Kasum Cana

Romske riječi

Opirali se
Ali u ropstvo pali
Uzalud vikali
Nemirni
Nisu slušali naredbe
Govorili
Nisu se bojali
Trpili
Mnogi stradali
Svoju riječ nisu zaboravili
Romi bili
Romi ostali
Kao Romi
Pomrli

Romane lafja

Na dengjape
E ko robija pele
Ano dilinipe ćingargje
Bi rahatesko
Na šungje vakardipe
Vadarde
Na darandile
Cidingje
But mudardile
Pe lafja na bistarde
Roma sine
Roma aćhile
Sar Roma
Mule

Zaboravljen

Crna mi kosa sijedi
i oči mi tebe traže
tako mi dani umiru
kad ne vidim te,
ne znam što ću.
Koliko sam čeznem
da ljubim te bar jednom
i to je sve što želim.
Samujem, noć je pala
ne znam, što sam uradio
da sa sam te, ljepoto, izgubio?
Prozborila nisi
već ne napustila
tražim te ljepotice
da ti sve dam.

Rat

Bogati smo; - rekli su
ruke protrljali.
Umjesto susjedu
strancu su povjerovali.
Zato su stradali.

Mudri ljudi,
daleko, što dalje pobjegli,
ili se sklonili kod susjeda.
I tu i tam se snašli.

Domove napustiše,
samo da ne ratuju.
Sve izgulili,
da bi preživili,
vjeru zadržali
sve dobili.

Pijan sam

Prijatelji svašta čujem
ludim polako
i šutke pijem,
ne slušam, pijem.

Pa što umrem li
Ja ću a ne vi,
čašu mi u grob stavite
s njom sam prijatelj.

Tebe sam sreo s tobom ostao
s tobom svaku noć pio,
čut ću se naša pjesma
i kad nas više ne bude.

Još danas pijem i nikad više
još danas pijem
još danas
još

Bajro Bajrić

Majko

Ranjeno je srce moje
I pijana duša sjetna
Suzne su mi crne oči
Zašto majko nisi sretna?

Volim pjesmu, sunce volim
Kišu, ptice, a i noći
Zašto si mi tužan majko
Kad ću skoro k tebi doći?

Doći ću ti ranom zorom
Kad se prvo sunce budi
Nasloniti ću glavu svoju
Tebe majko tad na grudi

Nano

Dukhako si mo ilo
Thaj mati si mi frima baxtali
Asvale si me kale jaka
Sose nane naj san baxtali?

Mangav i džili, o kham mangav
O bršind, e čirilja, thaj e rača
Sose san mange dukhadi none
Kana ka avav sigate tuče?

Ka avavtuče ka sabavora
Kana o avgo kham ka bijandol
Ka teljarav mo šoro
Tuče nane ke čuča te perav

Tamna je noć

Tamna je noć
I mjesec se skrio
Svuda tišina teška vlada
Negdje tamo iz mraka
Čuje se, pjeva Ciganka mlada
I pjesma lite
Kroz ljetni lahor noći
I šuštanje lišća muzikom je prati
Pjesmom ona priziva zvijezde
I moli da joj voljenog vrate

Zgažena ciganska violina

Vihor rata stigao je
I u čergu našu staru
Morali smo ostaviti
Violinu i gitaru

Violina i sad leži
Zgažena u nekom blatu
Gitaru su oko vrata
Objesili mome bratu

Violina tužno šuti
Slomljena sad na pola
Spaljeno je cijelo selo
Izgorjela stara škola

I gitara nijemo stoji
Oko vrata mome bratu
Život mlad je ostavio
U prokletom ovom ratu

Balada o Dalan

Čuješ li daleki plač violine
Njen uzdah jecaj
I njenu tugu
To muž ostavlja voljenu ženu
I onako pijan uzima drugu

Ta druga ništa ljepša nije
Nit je vatrenija
Nit pjeva bolje
Ali pije više i kocka se bolje
I živi ovaj život s više volje

Ta žena, Dalan su je zvali
Htjela je kući stalnu adresu
Da ne prosi više, da rađa
I čuva svoj djecu

Maestro

Ruksak stari
Par dolapa
Nekoliko tupih škara
S njima je Cigo svijetom iš'o
Zarađiv'o para

Kišobrane... kišobrane popravljam
Lonce krpim
Brusim škareee
Vikao je glasno
Pjevao, svirao, ljubio je strasno

Fari Ibraimovski

U tuđini

u tuđini
više sanjaš, više moliš
i nikako da nađeš
onu mladost koju želiš

u tuđini
tuđe snove sanjaš
i prije tvoga kraja
praznine se stvaraju

i kad boli
u tuđini dvostruko je
on za to lijeka nema
boli ovdje, tamo boli

nedostaje
život cijeli... čak i kamen
u kojem je korijenje
kao svoju sliku samo gledaš

a u arhivi
ti je čuvaš i čekaš
da je vratiš na slobodu
u svoju drugu domovinu

Ko jabandjiluko

ko jabandjiluko
but sunineja, but rodeja
em nisar te arakhe
odova ternipe so mangeja

ko jabandjiluko
jabane sunencar korjardo
cide tut anglo agor
salde hevja nekote kjereja

em kana dokhala
ko jabandjiluko dujdroma si i dukh
odoleske iljaći nane
daukhala akate, dukhala okote
nanipe si
sasto djivdipe...thaj o bar
koleste si dahija
kaskoro tasviri salde dikeja

ki arhiva
tu garaveja la em adjikereja
te irane la ki tromali
mangli te dadeskiri phuv

Nezapamćeni moj oče

Došao sam ti danas u posjetu,
reci mi da li si oduvijek imao grudi od trave,
ruke od granja, prste od lišća
s kojim se vjetar poigrava?
Da li si, oče moj nikad viđen,
oduvijek imao srce
kao ovo polje široko,
srce što sakrije te od ljudi,
zemlja svoje mrtve grudi duboko, duboko?

Šutiš i ne znam kako
tvoja očinska riječ zvuči,
da li kao vjetar kad miluje jasenje
ili kao rijeka pod vrbama kad huči?

Oče moj, da li su ikad do tvog srca
stigli daleki tihi plač,
Sve one suze što su ih u duge noći
Isplakale moje djetinje oči?

Šutiš, a ipak sve znam, ponosan na tebe,
nikada viđenog.
Ljubim te u oko vedrog neba
moj divni veliki oče,
uspomena blaga kao miris dunja...

Oči moje majke

Lijepo je gledati plavu sliku neba
u zrcalu vode.
Diviti se zvjezdanom prostiraču u valovima mora.
Još je veće zadovoljstvo gledati oči moje majke.

Biti zagrljen jednim pogledom.
Kad nema njezinih očiju, ja sam tužan.
Osjećam da mi je hladno, znam da sam sâm.
Njezine me oči griju, miluju, usrećuju.

Ponekad zaluta suza u njeno oko.
To je i moja suza.
Svaka majčina suza kaplje po mom srcu.

***
Tuga je u izvorima
mojih ruku.
Golema je tuga u izvorima mojih ruku.
Smeđe su oči ostavile pjesme
i prešle na drugu obalu mora
bez mosta pod nogama.
Ljubav je zakoračila
u zabranjen predio krvi.
Ne bih suzu da pustim
(muško sam i sramota je dušu
na dlanu da vidim),
ali kako noći,
bez njenih bedara da prebrodim...

Kristina,
Prokleta da si u trenutku kad te
Moja misao najviše poželi!
Pusti me narančastom ušću njenih dojki,
Ona je pticama
Put u polje ruža otvorila.

Jesen

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada sniježi, a spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Zvijezda da mi je biti
i živjeti kao zvijezda
negdje visoko, visoko,
pa da netko za mene,
brojeći zvijezde, kaže:
"On je moja zvijezda"
Zvijezda da mi je biti.